Arhangel
22.01.2009., četvrtak
Nedosanjana pravda
Udar na zdrav razum sustigao nas je po tko zna koji put ovih dana kada je objavljena vijest da su hladnokrvni i beskrupulozni ubojice maloljetnog zagrebačkog maturanta Luke Ritza pušteni na slobodu iz pritvora u kojemu su proveli tri mjeseca. Ovim (ne)djelom hrvatsko je pravosuđe još jednom pokazalo u kolikoj je mjeri korumpirano i nesposobno učiniti bilo što da bi se u našem društvu nazreo barem tračak tako dugo sanjane ali nikad dosanjane pravde.U lipnju jesecu prošle godine skupina zagrebačkih maloljetnika bez povoda je na jednom autobusnom stajalištu u našoj metropoli napala i do smrti iscipelarila Luku Ritza. Mladić je od zadobivenih ozljeda preminuo nakon nekoliko dana. Na njegovom se mjestu, posvijestimo sebi, mogao naći bilo tko od nas, hrvatskih građana koji pokušavamo preživjeti u ovom društvu bezvlašća dostojnog Divljeg Zapada. Policiji je trebalo nekoliko mjeseci, uz medijski pritisak, kako bi privela trojicu maloljetnika koji su priznali napad na Ritza. Medijska se prašina nakon toga slegnula i Luka Ritz je u sjećanju svih osim obitelji i prijatelja, kao i toliko toga u našem društvu, počeo tonuti u zaborav. Život je nastavio teći svojim tijekom življenja, preživljavanja i proživljavanja sve dok nas iz prikrajka naše stvarnosti nije zapljusnula vijest kako su ubojice Luke Ritza pušteni na slobodu, kako je protumačeno, do završetka procesa, koji još nije započeo. Sva je prilika da će proces ubojicama Luke Ritza, ako do pravomoćne presude uopće i dođe, završiti poražavajuće za obitelj Ritz i sve nas koji čeznemo za društvom u kojem će zlo, kriminal i nasilje bilo koje vrste biti drastično kažnjeni. S obzirom na dosadašnju pravosudnu praksu u Hrvatskoj, Lukini će ubojice, budu li osuđeni, dobiti smiješno male kazne. Na taj će način ova tužna priča dobiti groteskni kraj, kao i toliki slučajevi nasilja do sada. Podsjetimo se, ubojice u Hrvatskoj su od pravosudnog sustava uglavnom bili nagrađivani: za gaženje automobilom na pješačkom prijelazu – školovanje u inozemstvu, za ubojstvo rafalnom paljbom – pomilovanje i osiguravanje egzistencije u inozemstvu, za maltretiranje – tapšanje po ramenu i sl. Obitelj Ritz u slučaju suđenja ubojicama svojega sina teško da može očekivati bilo što više od koje godinice života u nekom od zavoda u kojem će svaki vikend biti slobodni, valjda za nova zlodjela. Kad je o pravosuđu i nasilju već riječ, tragikomično je zvučalo i izgledalo nedavno skanjivanje novinara zbog nereda u zadarskoj dvorani na Višnjiku nakon dvoranskog nogometnog finala ili nakon napada na Zvijezdine košarkaše na splitskom aerodromu. Ekipa koja okolo terorizira sportaše i navijače, a Hrvatskom nogometnom savezu i klubovima priskrbljuje milijunske kazne, to čini jednostavno zato – jer može, jer smije, znajući da im se zbog toga neće dogoditi - baš ništa. Ako su, k tome, sportaši još bili tamnoputi ili Srbi, možda će ih se još potapšati po ramenu. Ipak, mi smo nebeska, arijevska rasa, daleko od prljavog Balkana. I od zdrave pameti. Luka Ritz, počivaj u miru, u društvu anđela raduj se nebeskoj pravdi, kad ju na zemlji nisi postigao. |