Arhangel

27.06.2008., petak

Opomena

U vremenu u kojemu se suvremeni svijet suočava s izazovima globalizacije, ekološke krize i stalnih trvenja s islamskim radikalizmom, u vremenu kad je svijet postao globalno selo i kada pomalo shvaća i priznaje grijehe vlastite prošlosti – ukratko – u vremenu kad je svijet već dobrano zagazio u XXI. stoljeće kršćanske ere, postupak nekolicine maturanata iz Makarske doživjeli smo kao udarac morkom krpom po glavi. Kako mediji javljaju, u godišnjaku tamošnje srednje škole «fra Andrija Kačić Miošič» nekolicina maturanata stavila je svoje fotografije na kojima su pozirali ispred grafita koji predstavlja svastiku, odn. kukasti križ. Tako je njihova matura, koja je imala biti ispit zrelosti, postala skandal koji je bacio sjenu na tu grupu mladih, na njihove obitelji, školu i grad.
Ostajemo zapanjeni da i danas, više od šezdeset godina nakon poraza nacizma i fašizma ima onih kojima svastika/kukasti križ predstavljaju znamenje uz koje se vrijedno fotografirati za uspomenu u maturalnom godišnjaku koji treba biti spomenar za cijeli život. K tome, zapanjuje činjenica da je riječ o mladim ljudima, na pragu zrelosti, koji nisu imali priliku osjetiti čizmu ni komunizma, a kamo li čizmu nacizma/fašizma.
Jednako tako, pitamo se zna li ta mladež, i današnja mladež uopće, što znači svastika/kukasti križ za milijune onih koji su stradali pod tim zločinačkim sustavom!? Uostalom, ako je i bila riječ tek o mladenačkom zbijanju šale, onda je to svakako promašena ideja pred kojom se trebaju crveniti obrazi njihovih aktera.
Kada pogledamo u širem kontekstu ovaj slučaj, pitamo se kakvo je to stanje svijeti našeg društva kada se nekolicini mladih učinilo opravdanim i sasvim prihvatljivim fotografirati se za školski godišnjak pred znamenjem nacizma!?
Je li naše društvo zaista duboko licemjerno te šutke prelazi preko isticanja simbola zla, mržnje i razaranja kao što je kukasti križ, istovremeno se hvaleći svojom tisućljetnom kršćanskom uljudbom!? Uostalom, da ta mladež iz Makarske nije smatrala da je jedan takav potez društveno neprihvatljiv, vjerojatno se na njega ne bi bila uopće odlučila. I nakon medijskih reakcija vjerojatno u čudu i razjapljenih usta ostaju rezignirani zgražanjem dijela naše javnosti pitajući se u čemu su pogriješli, ako su uopće pogriješili!?
Makarski slučaj još je jednom na vidjelo iznio jedan od temeljnih problema našega društva, a to je naše jalovo koketiranje između dobra i zla. Suvremena mladež brzo apsorbira vrjednote koje im posreduju stariji, koji su nositelji društvene svijesti. Tu važnu ulogu imaju mediji. Svjedoci smo kako se u našem društvu neprestano vode rasprave o ustašama i partizanima, nacistima i fašistima, nacionalistima i komunistima, Jasenovcu i Bleiburgu, Križnim putevima i Golom otoku, Titu i Tuđmanu, Mesiću i Račanu, crnima i crvenima, crvenoj zvijezdi i ustaškom «U», Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj... I tako do u nedogled.
U cijeloj ovoj šumi rasprava i prepiranja izgubio se smisao za čovjeka i njegovo dostojanstvo, suosjećanje za žrtvu s koje god ona strane pala, pod plimom ideologija i politike nestao je čovjek, a ostali su znakovi koji nas podsjećaju na mašinerije zla koje su prohujale ovim našim stranama i nebrojene odveli u grob, uništile sreću i budućnost tolikih pojedinaca, obitelji i naroda.
I kako se, pored svega toga, mladom čovjeku snaći u toj šumi, u tom cirkusu ideoloških gibanja u kojima se svaka od interesnih strana trsi osvjetlati obraz svojih ideoloških začetnika, nekih svojih pseudoikona koji su pomrli kad se ova naša današnja mladež nije ni bila rodila! Kako opstati pred tim hijenama iz amfiteatra koje sada ne proždiru tijela, nego zavode duše!?
Poštujući dostojanstvo svake ljudske osobe i imajući pijeteta za svaku palu žrtvu, današnja mladežmožda bi tako rado raskrstila s ideologijama prošlosti i njihovim natruhama, samo da ih stariji ostave na miru. Mladog čovjeka ne bi trebalo opterećivati grijesima nekih davno umrlih ljudi s kojima ih ne veže ni obiteljska ni emocionalna veza. Indoktrinacija ideologijama ostaje zakopana u ropotarnici prošlosti, matrijal za povijesna istraživanja i knjige. Svaka je ideologija u svojoj biti protivna čovjeku i njegovom dostojanstvu, zbiljski prijezir spram ljudske vrste. Zato mladi čovjek treba znati da je sve ono znakovlje što podsjeća na ideologije zapravo znakovlje zla i kao takvo treba biti vrjednovano.
Mladi čovjek dijete je budućnosti, on ne smije biti okovan okovima teške prošlosti prepune promašaja. Mi želimo živjeti u XXI. stoljeću, graditi svoju sutrašnjicu, a ne vječno biti uvučen u začarani krug nekog vremena iz '41. ili '45. Možda je makarski slučaj samo opomena nama starijima kako oni ipak žele biti drugačiji – drugačiji od nas, premda to iskazuju na tako drastičan način.

25.06.2008., srijeda

Voajerska glad

Prije nekoliko dana mediji su prenijeli vijest kako su se na internetskim stranicama pojavili snimci iz kućne radinosti na kojima srbijanski glumac Vladimir Tintor izmjenjuje nježnosti s anonimnim dečkima. Tintor je inače poznat i u hrvatskoj javnosti zbog uloge u telenoveli «Zabranjena ljubav».
Cijela priča pomalo podsjeća na onu od prije nekoliko godina u kojoj je glavna protagonistica bila Severina Vučković u svom kućnom uratku jednake tematike, koji se na nepoznat način (kako nam rekoše) također bio našao na internetskim stranicama. U to je vrijeme Seve bila medijski hit koji je bio zasjenio sve drugo. Za razliku od naše Severine, snimak Tintorovih nježnosti s dečkima bio je popraćen pismom u kojemu se mladog glumca optužuje za manipuliranje ljudima s kojima je bio u intimnoj vezi. Dakako, Tintor nije ni približno zaintrigirao našu javnost jer je čovjek gay i jer je – božemiprosti – čovjek porijeklom s onu stranu Drine. I dok je Severina zbog svojeg porno uratka postala nacionalna heroina, Tintor je (p)ostao obični peder.
«Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote!?» Koji je to tako strašan grijeh počinio Vladimir Tintor da su se našli, vjerojatno «bezgrješni» sudci, koji su mu presudili otkrivajući njegovu intimu očima javnosti, optužujući ga, k tome, za manipuliranje!? Je li se taj netko našao uvrijeđenog ponosa jer nije bio pozvan sudjelovati u izmjeni nježnosti koje su snimane pa se odlučio osvetiti udarajući nisko ispod pojasa!? I što je u cijeloj priči toliko egzistancijalno važno da se morala naći na novinskim stranicama!?
U pitanje Tintorove ili bilo čije spolne orijentacije ne želimo niti imamo pravo ulaziti. Diskrecija i zaštita intime pravo je svakog čovjeka. Jednako tako, ne želimo ulaziti u pitanje snimanja izmjene nježnosti, u bilo kojoj kombinaciji. Ali čovjeku zdravog razuma nikako ne može biti jasno do koje granice može doći ljudska zloća da tuđe intimne snimke stavi na Internet. Jedanko tako, poražavajuća je činjenica da se uređivačka politika medija spustila na tako niske grane da jednoj takvoj priči daje prostora na vlastitim stranicama, odnosno minutaži! Zar je moguće da mediji nemaju pametnijeg posla od čeprkanja po tuđem krevetu!? I gdje je kraj takvoj politici, ako ga uopće ima!?
Svima je jasno da su mediji u suvremenom društvu postali sredstva koja prečesto bivaju iskorištena u svrhu uništavanja tuđih života. Tome smo svi bili svjedoci u vrijeme Domovinskog rata kada je medijska mašinerija Slobodana Miloševića korištena u ratovima koje je predvodio taj zločinac. Jednako tako, mediji su odavno postali oružje obračuna među političarima, javnim djelatnicima, gospodarstvenicima i, na osobit način, ljudim iz svijeta zabave. Čini se da na osobit način ova zadnja kategorija ljudi ne preže od najpodlijih smicalica kad je riječ o korištenju medijskog prostora u svrhu uništavanja vlastitih neprijatelja i davanja važnosti sebi samima. Slučaj Vlatke Pokos i obitelji Radeljak možda o tome ponajbolje svjedoči.
Medijski stručnjaci vjerojatno su zaključili da su priče poput slučaja Severina, Pokos-Radeljak ili Tintor plodna hrana za zadovoljavanje voajerskih apetita javnosti. Vjerojatno u nama čuči neka iskonska želja za zavirivanjem u svijet tuđe privatnosti, što su mediji prepoznali i iskoristili. Na tom tragu je i poplava reality showa, ali i međusobni obračuni i taština uvrijeđenih pojedinaca koji su sposobni medijima ponuditi komad kolača tuđe intime. Što su nekad bile pričice, ogovaranja i klevete za vrijeme jutarnje kavice, danas se preselilo na stranice novina ili interneta.
Uvijek nezadovoljni vlastitim životima, gladni smo djelića tuđe stvarnosti. Mediji to znaju prepoznati i iskoristiti. Znaju da će konzumenata takvih sadržaja uvijek biti. Tu vlada zakon trgovine; tržištu uvijek valja ponuditi oni što traži. Sukladno tome, tuđa će intima uvijek biti aktualna. Vladimir Tintor samo je jedan u nizu.

24.06.2008., utorak

Ljetne radosti

Pasje vrućine koje su ovih zadnjih dana nastupile kao i završetak školske godine uveli su na u ambijent ljeta. Nogometna euforija koja se bila zahuktala do granica izdržljivosti istopila se poput snijega na proljetnom suncu i od nje nije ostalo ništa. Namjesto euforije suočavamo se sa stvarnošću koja je, kao i uvijek, opterećena problemima s kojima se naš mali čovjek već odavna naučio nositi: poskupljenjem struje, naftnih derivata, prijevoza, usluga, hrane...
Ni turistička sezona koja je započela neće uspjeti pokrpati sve rupe u kućnom budžetu jedne prosječne hrvatske obitelji, osobito ako se uzme u obzir činjenica da je turizam izvor prihoda samo jednom dijelu naših domaćinstava. Osim toga, turizam je vrlo osjetljiva grana gospodarstva čiji rezultati ovise o puno čimbenika i česte nepredviđene okolnosti (požar, iznenadne oluje, poplava, terorizam, skupoća...) mogu uništiti pomno i s mukom pripremanu sezonu.
Ovo nas ljeto ponovno čekaju gužve na cestama. Nadamo se da ćemo na ključnim mjestima vidjeti više prometne policije koja bi regulirala promet, što nije bio čest slučaj proteklih godina. S druge strane, njihova je prisutnost na cestama jedan od jamaca da će broj prometnih nesreća biti manji i da će mnogi ljudski životi biti sačuvani, osobito ako se u obzir uzme tragična činjenica da je u ovoj godini na našim cestama poginuo veći broj ljudi nego u cijeloj protekloj, a tek je kraj lipnja!
Stanje na političkoj sceni nekako je palo u drugi plan. Možda je to dobra stvar, jer se na tom polju ionako zbivaju gluposti enormnih razmjera za koje je bolje da nam nisu neprestano pred očima. Dovoljno nam je teško opstati i bez njihovih protagonista.
E pa, stisnimo zube i svi na plažu. Ili barem u kadu ako nismo blizu moru.

06.06.2008., petak

Pa se ti snalazi

Najnoviji slučaj nasilja u našim školama u kojemu je brutalno pretučen jedan nastavnik srednje škole u Imotskom ponovno je u pamet prizvao goruće pitanje sigurnosnog stanja u našim školama. Kako se iz ovog slučaja pokazalo, u pitanju nisu samo zdravlje, život i imovina učenika, nego i prosvjetnog kadra.
Kad su nas prije nekoliko godina mediji zasipali vijestima o masakrima u nekim srednjim školama u Sjedinjenim Američkim Državama svi smo bili zgroženi samom činjenicom da je nešto tako moguće. I to u školi. U tamošnjim slučajevima riječ je bila o pamahnitalim učenicima koji su se domogli oružja i nasumice poubijali svakog tko im se bio našao na putu, dok na kraju nisu presudili samima sebi ili im je presudila specijalna policija. Gledajući i slušajući takve vijesti ni slutili nismo da bi se i kod nas nešto tako moglo početi događati. I nije. Još. Ili barem živimo u takvom uvjerenju!?
Možda je u naš kolektivni zaborav već pomalo pao događaj koji se prije nekoliko godina dogodio u Gradcu kod Ploča kad je jedan srednjoškolac (M. V.) nožem presudio drugom (I. M.), okrutno ga ubivši ubodima oštrice u glavu. Oba su se učenika upravo bila vratila iz iste škole u Pločama, koju su pohađali. Kakav bi publicitet događaj tek bio dobio da se zločin dogodio u samoj školi!
Ili, što je s događajem ispred jedne splitske srednje škole kada je nekoliko učenika mobitelom snimalo zvjersko premlaćivanje jednog svojeg kolege (kojemu nitko nije pritekao u pomoć)!?
Također se pitamo je li slučaj samoubojstva jednog učenika iz Gornje Stubice od prije nekoliko tjedana plod samo poremećaja u ponašanju, kako nam nadležni rekoše, ili se u momoku godinama nakupljao bijes i frustracije zbog školskog sustava koji je sustavno sve probleme gurao pod tepih diskrecije!? Bi li ti momci danas bili živi i njihove obitelji sretne da je bilo sluha za probleme kojih je naše školstvo prepuno, a koje se ili ignorira ili na spomen kojih se jednostavno sliježe ramenima!?
Pretučenog nastavnika iz Imotskog ni na koji način ne mislimo opravdavati. Jednako tako, ne želimo ga ni optuživati. Ipak, sama činjenica što je pretučen, što mu je slomljena ruka i to u školi od strane učenika dovoljno je i poražavajuća i opominjuća činjenica. Nasilje nije način rješavanja ni jednog problema, jer nasilje uvijek privlači nastavak priče o nasilju.
Nakon ovog i sličnih događaja pitamo se tko smije bezbrižno pustiti djecu u školu računajući da je o najbolje mjesto za njihovo obrazovanje, odgoj i stasavanje u zdrave, čestite i obrazovane ljude!? Hoće li se sutra nešto slično, nedajbože, dogoditi vama ili vašem djetetu!? Znate li kakvo je stanje u školi koju pohađa vaše dijete s obzirom na stupanj sigurnosti i način ophođenja školske uprave prema učenicima s problemima u ponašanju!? Znate li je li možda i vaše dijete zlostavljano u školi!? Uočavajte simptome – ako je dijete potišteno, ne želi ići u školu, ne spava dobro, bježi s nastave – znak je da nešto nije u redu!
Ovakvih i sličnih pitanja mogli bismo si svi postavljati do u nedogled. Većim problemom od nasilja u školama čini se jedino školski sustav i Ministar koji mu je na čelu koji probleme sustavno ignoriraju. Na pitanje jednog od polaznika seminara za nastavnike u osnovnim školama tijekom protekle godine kako se nositi sa zakonom da se problematičnog učenika ne smije udaljiti iz učionice, ministar Primorac laksno je odgovorio: «Već ćete se nekako snaći!» Ovaj odgovor ponajbolje objašnjava uzroke dobrog dijela tolikih problema s kojima se suočava naše školstvo.
Nasilje u školama odraz je stanja u društvu. Stvorio se dojam kako je najbrži i najlakši put do uspjeha bilo koje vrste onaj koji ne bira sredstva. Jedno od tih sredstava koje se pokazalo vrlo učinkovitim je zaplašivanje, teror i nasilje. Kao što je to prokušan recept u društvu općenito, taj se recept pokazao učinkovitim i u školama. Počinitelji napada na nastavnika u Imotskom vrlo dobro znaju da će se oko cijele priče podići medijska prašina koja će vrlo brzo biti zaboravljena, a da će oni iz cijele priče izići kao junaci u očima svojih vršnjaka i okoline u kojoj žive. Razlog takvom epilogu je neučinkovitost pravne države i prožetost društva korupcijom, društva u kojemu se svaki zločin može opravdati i uskoro smatrati društveno poželjnim ponašanjem. Ukratko rečeno – ništa novog pod suncem.

03.06.2008., utorak

"Najvažnija sporedna stvar"

Kao i svaki put kad je o velikim nogometnim natjecanjima riječ, tako i pred nadolazeće Europsko nogometno prvenstvo mediji domaćoj javnosti plasiraju pregršt informacija o tom velikom sportskom događaju. Nisu samo puke sportske i informacije na našem medijskom meniju; uz Prvenstvo se veže niz reklama, slogana, tema vezanih uz sport ne nedostaje u svim tiskovinama, reklamnim panoima i gotovo svakom vidu društvenog života.
I dalje se provlači ideja o nogometu kao «najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu». Arhangel se stoga pita – je li baš svima nogomet zaista tako važna stvar da je najvažnija od svih sporednih stvari na svijetu!? Je li to nekima sporedna ili glavna stvar na svijetu i je li sve to, zapravo, plod medijskog ispiranja mozga kojim smo dresirani da slijepo vjerujemo kako nam bez izabrane jedanaestorice koji na travnjaku jure za loptom nema života ni budućnosti!?
Dobru nogometnu utakmicu uvijek je vrijedno pogledati, osobito kad se čovjek nađe u dobrom društvu. Tada ga lako zahvati nogometna euforija i na sat i pol se suobličuje s igračima na terenu čije karijere i transferi najčešće vrijede na stotine tisuća eura.
Jednako tako, u društvu se stvorio metalitet prema kojemu je stvar muškog prestiža pratiti nogomet, nešto poput inicijacije prapovijesnih lovaca kojima je stvar prestiža bila ubiti neku veliku zvijer i plijen ponosno donijeti u vlastitu pećinu. Stječe se dojam o snazi neke nepisane društvene norme koja kaže da muškarac koji, ako već ne igra, onda barem prati nogomet, jer inače nije pravi muškarac. Ukoliko umjesto nogometa prati, nedajbože, kulturu, zagarantirano je, prema istom mišljenju, peder.
Poslovni je dio svijeta odavna znao prepoznati ovu našu opsesiju muškim samodokazivanjem. Zato se djeci, uglavnom muškoj, od malih nogu nude albumi sa sličicama raznih reprezentacija, nadobudni tate ih upisuju u nogometne škole (bez obzira imaju li djeca dara za nogomet ili nemaju), fanatici djeci daju imena poput Ronaldo, Maradona ili Ronaldihno... Djecu se uvjerava da su nogometne zvijezde poput bogova koji su sišli na zemlju. Štandovi naših gradova ispunjeni su lošim imitacijama različitih dresova, šalova i kapa, putničke i turističke agencije nude povoljne aranžmane za putovanja na utakmice, osobito ako je riječ o Europskom ili Svjetskom prvenstvu, cijene ulaznica lete u nebo, a sportske kladionice zadovoljno trljaju ruke.
Arhangel se ubraja u red onih koji s radošću prate dobar nogomet. Ipak, nogomet ne smatra najvažnijom sporednom stvari u svom životu, ma koliko god to bio sport prepun napetosti i zanimljivih obrata. Jednako tako, drži da svatko, s punim pravom može reći kako ga nogomet uopće ne zanima i kako ima puno zanimljivijih zabava od buljenja u male ekrane i dvadeset dva igrača koji pokušavaju loptu smjestiti u gol. Arhangel takve ne smatra prekrivenim članovima gay populacije već ljudima koji slijede vlastite afinitete kad je o sporednim stvarima u životu riječ. Uostalom, svatko ima pravo ne voljeti nešto, pa bio to i nogomet. I zbog toga nije manje vrijedan. Niti manje muškarac. Ili smo ipak još u prapovijesnoj pećini!?
Zato je medijska kampanja koja nogomet uzdiže iznad svega ostalog sporednog na svijetu (sjetimo se samo tolikih drugih sportova!), zapravo u službi buisnessa. Treba stvoriti potražnju da bi se plasirao nekakav nusnogometni proizvod, a tu spada sve ono što smo ranije nabrojili. Uvjeriti ljude da im nužno treba ono bez čega zapravo mogu, osnov je svake uspješne propagande, danas bismo rekli marketinga. Nogomet je u našem slučaju samo dobar razlog za cijelu kampanju.
Ne želeći obezvrijeđivati nogomet niti trud nogometaša, usudimo se reći da izuzev njihove igre imamo pregršt sporednih stvari na svijetu koje su nam važne. Nekima su važnije od nogometa. Zato medijsko nametanje ovog sporta kao najvažnijeg iritira. Jednako je i s reprezentacijom; idiotski nazivi poput «Vatreni» ili «Pakleni» (za rukometaše) prije odgovaraju pučkoškolskoj nogometnoj momčadi nego li profesionalcima koji su svoj angažman ionako skupo naplatili. Nekritičan medijski stav pretvara ih u nekakve nadljude koji samo čekaju da na nogometnom terenu pometu sve svoje protivnike. U toj ulozi su i vijesti o njihovom okupljanju, polasku u Austriju, dolasku u Austriju, doručku, ručku, kavi... S pravom se pitamo kakve sve to veze ima sa sportom!? I što je tek s tolikim drugim požrtvovnim igračima koji nisu ni blizu plaćeni toliko koliko su plaćeni nogometaši: košarkašima, vaterpolistima, rukometašima, hokejašima, atletičarima... Zašto nam, uostalom, košarka ne bi bila «najvažnija sporedna stvar na svijetu»!? Ili, nedajbože, kazalište, znanosti, pisana riječ!?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>