Arhangel

12.10.2007., petak

Radovati se dobru drugoga

Radovati se tuđoj radosti. Koji li je i koliki to zadatak. Poziv velik, težak i rijetko ostvariv. Jesmo li još uvijek sposobni radovati se tuđem dobru, uspjehu, postignuću drugoga, brata pored sebe?!
Usta su nam obično prepuna samohvale, dakako, na račun naše tobožnje ljubavi prema ljudima. Što su nam adresati naše ljubavi dalji, to su nam «draži». Tvrdimo kako ljubimo i suosjećamo sa žrtvama gladi i ratova u crnoj Africi, kako tugujemo zbog žrtava tsunamija u Indoneziji, kako se solidariziramo s obiteljima poginulih u Iraku. Često ističemo kako su nam super daleke kulture i njihovi nositelji, kako su nam dragi mali Bušmani iz pustinje Kalahari, siromasi iz predgrađa Calcute, starci napušteni u nekom oronulom domu središnje Rusije, djeca stradala u pokolju u Beslanu, mornari potopljeni na «Kursku», ljudi stradali u napadu na New York... Svi su nam dragi - pod uvjetom da su što dalje od nas.
Istovremeno, dok se "busamo u prsa" svojom tobožnjom ljubavlju prema ljudima i kitimo nekom svojom tzv. širinom duha i humanošću, prema onima oko nas, prema svojim bližnjima se odnosimo kao prema najgorim neprijateljima. Nerijetko im od života pravimo pakao. Što su nam drugi bliži, to je stupanj naše tolerancije prema njima manji. Koliki se među nama mogu pohvaliti dobrim odnosima sa svim svojim ukućanima, dobrim odnosima sa svojom rodbinom, a napose dobrim odnosima sa svojim susjedima?! Nerijetki su slučajevi nasilja i netolerancije svake vrste upravo na ovim relacijama. U njima se upravo ostvaruje suprotan stav od onog koji tako rado o sebi proklamiramo; u njima čovjek čovjeku postaje vuk, najopakija zvijer koja čeka priliku onog drugog rastrgati.
Mi i naši bližnji. Mi i ljudi oko nas. Kao da je samo njihovo postojanje prijetnja našem opstanku, a da ne spominjemo njihove, nedajbože, uspjehe! Kako je to čudno i istovremeno strašno! Ponekad se čini da nam se je lakše solidarizirati se s tuđom patnjom nego li se radovati tuđemu uspjehu. Kao da je dobro drugoga meni automatski neka iracionalna, potencijalna prijetnja koja mi onemogućuje uživati u radosti mojega brata čovjeka. Zbog toga me njegovi uspjesi ne čine radosnim, sposobnim dijeliti njegovu sreću, nego mi, dapače, predstavljaju kamen u cipeli koji mi stvara nelagodu, nervozu i bol u duši, stvara u meni jal jer se zapravo u takvom kontekstu uspjeha drugog osjećam manje vrijednim, ranjivim i bezuspješnim.
Zašto se u uspjehu drugoga ne radujem svim srcem, nego ostajem rezerviran, dapače i nesretan?! Zašto njegov uspjeh nije istovremno i moj i zbog čega dopuštamo da nas izjeda jal i ljubomora koji plode tolikim zlim plodovima?! Razlog je u tome što svjetlo uspjeha naših bližnjih osvjetljava naše vlastite mane. Uspjeh je redovito plod truda. Istinski uspjeh, istinska radost. Ovdje izostavljamo «uspjehe» i «radosti» koji su plod zlodjela, prijevara, krađe i kriminala. Prava radost je ona koja dolazi iz zadovoljstva životom ispunjenim trudom, poštenjem i nadasve ljubavlju. U takvom svjetlu ne možemo ne uvidjeti vlastite mane i ograničenja. Takav uvid u vlastite osobine nije ni malo ugodan. To nas čini sklonima omalovažavati druge i njihove sposobnosti i zasluge kako bismo se sami osjećali više vrijednima. Na neki način sve druge želimo izjednačiti sa sobom samima, mjereći ih nekim našim, vlastitim mjerilima, sve kako bismo ih ukalupili u mjere koje ne ugrožavaju naš vlastiti ego. Takav se stav očituje u proglašavanju svakog tuđeg uspjeha plodom kriminala i prijevare, rješenjem koje je nametnuto, neispravno i lažno. Sve kako bismo se sami osjećali bolje. To se na poseban način uočava u odnosima prema svojim bližnjima. Nerijetko su nam svi bolji, vrijedniji i plemenitiji od vlastitih ukućana, od vlastite obitelji. Obim naših simpatija se povećava što nam je osoba simpatiziranja dalja. Jer nam njena udaljenost ne predstavlja iracionalnu prijetnju vlastitom egu. Zbog toga su nam «neprijatelji» tu, uvijek su blizu, oko nas. Svi su nam bolji od njih. Što su nam dalji, to su nam bolji.
Čudna smo mi stvorenja u svemiru. Mi, ljudi. Sve što je vrijedno, zaista vrijedno, redovito smaknemo, potjeramo daleko od sebe. Jer nam sjaj dobrote koja se u vrijednome nalazi rasvjetljava naše tmine u koje smo se zatvorili otkrivajući nam istinu o vlastitim nedostacima, o vlastitom malenosti pod tim nebom iznad nas. Zbog toga nam se tako teško radovati dobru, dobru našim bližnjih.

<< Arhiva >>