Arhangel
20.09.2007., četvrtak
Izgubljeni raj
Kako biti više svoji? Kako opstati u svijetu koji traži prosječnost, koji cijeni dvoličnost jer su to kategorije koje omogućuju uspjeh? Ima li među nama mjesta za kreposti koje vode iznad prosjeka, koje omogućuju življenje u skladu s pozivom vlastitim čovjeku: biti dijete Božje?!Prepoznati u sebi ono vrijedno, istinski vrijedno, i raditi na njegovanju i rastu tih vrednota poziv je koji smo pozvani ostvarivati svaki dan. Problem današneg čovjeka nije u nedostatku energije ili znanja kako nešto učiniti ili postići. Pitanje je što učiniti. Problem je u nedostatku smisla, smisla za živjeti. Punim plućima. Neki su skloni reći kako su u prošlosti, ne tako davnoj, stvari drugačije stajale. Iz njihovih se riječi stječe dojam kako su nekoć svi skladno živjeli okupljajući se oko toplog ognjišta na kojemu je bakica plela čarape dok je vani padao snijeg. Prava je istina da tako nikad nije bilo; živjelo se u tijesnim kućicama zagušljivima od dima ognjišta uz koje su se svi gurali, hrane je bilo malo i za nju su se svi otimali. Bilo je važno preživjeti. U takvim okolnostima nije bilo moguće razmišljati o smislu života. Život se sastojao od preživljavanja i nade u Boga koji će nagraditi svako trpljenje na mjestu bez boli i suza, tamo gdje život nema kraja. Danas stvari drugačije stoje. Egzistencijalna pitanja su promijenila svoju formu; važnije nam je pitanje kako platiti režije ili račun za Internet ili gdje ćemo navečer izići nego što ćemo danas jesti. Okruženi smo obiljem dobara o kojima su naši preci mogli samo sanjati, a ta dobra nama ne predstavljaju ama baš ništa. Možda ih postanemo svjesni tek ako ostanemo bez njih. Neko je drugo vrijeme u kojemu nas život malo zanima. Važno je zabaviti se, jesti, piti i uživati. Dakako da u životu valja imati mjesta i za takve sadržaje, ali ono bitno nam promiče ispred nosa svaki dan: smisao svega toga. Dok je čovjek dijete o vremenu i ne razmišlja. Dijete uočava da se sve nekako ciklički odvija pa tako s vremena na vrijeme opet dođe Božić, pa proljeće, ljeto... Kad krene u školu dijete živi za praznike kad će konačno biti oslobođeno od obveza koje mu škola nameće. Vremenom nauči iščekivati trenutak kada će izići iz školskih klupa i dokopati se diplome, i posla. Zatim slijedi traženje posla, a kada ga se nađe jedva čekamo vikend kada ćemo od posla predahnuti, kako ćemo se zabaviti i barem na trenutak zaboraviti na sve obveze koje nas čekaju. Tako dođe vrijeme te oni hrabriji među nama zasnuju obitelj, pa iščekuju i odgajaju djecu, pa razmišljaju o njima kad će više odrasti da ne moraju stalno strepiti nad njima... Brzo prođe vrijeme i dođe rok kada naši dani dođu svojemu zalazu i mi moramo krenuti s ovoga svijeta... Tada moramo podnijeti račune o upravljanju, o upravljanju vlastitim životom... Pitamo se koji je smisao naših dana koje provodimo tako kako ih provodimo... Zar nam je živjeti na način da dane provodimo utapajući se u besmislu koje nas okružuje?! Nagli porast depresije među stanovništvom zapadnog svijeta uzrokovan je upravo gubitkom smisla. Ljudi jednostano više ne vide smisao svega što rade. Čini im se da rade samo zato da bi opet radili, da iščekuju vikende i blagdane kako bi kupovali i trošili novac koji su zaradili. Misle da će im gomila, zapravo nepotrebnih, stvari donijeti sreću i smisao. I onda se guše u smeću koje sami stvaraju i koje im nakon nekog vremena postane smetnja. Ljubav, vjernost, brak, predanje kvalitete su koje se smatraju posljednjim ostacima nevrijedne prošlosti, nečim što treba izvrgnuti ruglu i poruzi. Treba se zabavljati i uživati. Tu nema niti smije biti ograničenja. Svi smo mjerilo sebi samima i društvo kao da treba prešutno tolerirati, pače i diviti se, našoj neograničenoj slobodi koja nerijetko omogućava ostvarenje perverzija koje se protive zdravom razumu. Takva sloboda prije ili kasnije dovodi do anarhije i oslobađanja iskonskih čovjekovih primitivnih nagona koji bivaju stvaljeni na pijedestal poželjnog i prihvatljivog. Zaboravili smo živjeti, živjeti punim plućima. Smisao naših dana ne promatramo iz perspektive vječnosti. Suzili smo naš pogled samo na ono sada i danas: važno nam je da nam je sada dobro; kako će sutra biti nije nas briga. Plod takvog stava je bezgranično uništavanje sebe, drugih i svijeta. Zaboravljamo da svijet i sve što nas okružuje nismo nasljedili od naših predaka, nego smo ga posudili od generacija koje će doći iza nas. Kad čovjek izgubi vjeru i kad mu se ohladi ljubav postane negacije sebe samoga. Prepušten sebi samome biva poput broda kojemu se kormilo okrenuto prema najbližim hridinama dok je kormilar uvjeren kako plovi prema sigurnoj luci. Čovjek koji se istrgnuo iz Očevog zagrljaja ostaje bez orijentacije, bez životnih sokova koji ga drže na životu. On je stablo odsječeno od vlastitog korijena. On postaje zombi, prazno truplo bez života koje se nastoji ispuniti sadržajima za koje misli da će mu vratiti puninu života. U tom nastojanju do kraja uništava i sebe i druge. Kako biti više svoj?! Ponovnim pronalaženjem smisla. Ponovnim pronalaženjem izgubljenog raja. Prvi korak na tom putu je popeti se na Planinu s vrha koje možemo život pogledati iz perspektive vječnosti. To podrazumjeva radikalni raskid s normama koje nam nameće suvremeni svijet. To je poziv biti radikalno drukčiji od drugih. To je zadatak u ostvarenju kojega postajemo lučonoše. Na tom putu nećemo biti sami. To je zadatak Hrabrih. |
12.09.2007., srijeda
Mi 'Rvatine i naš BB
Arhangel je upravo bio pomislio da je na drugim blogovima i ostalim medijima sve već rečeno i da bi bilo suvišno dodavati nešto drugo ili ponavljati drugim riječima sve već izneseno. Pa ipak, nije mogao a da i on sam ne napiše par umotvorina, ako se kome svide... Dakle, draga djeco, Big Brother je na tapetu. Opet.Već smo bili u nekim postovima vezanima za prohujalu kalendarsku godinu o ovom reality showu napisali puno toga. Naravno, Big Brother i nije ništa drugo nego zadovoljavanje naše iskonske želje za zavirimo u živote drugih do najsitnijih i najbizarnijih detalja, sve do njihove intime, dakako. Kroz sve to tražimo u životima promatranih one sadržaje, vrednote, grijehe i propuste koje zapravo i sami živimo, sve kako bismo rekli duši svojoj: Nisu oni ništa bolji od mene! U pomalo patološkoj želji za detaljima tuđe intime viđenima kroz oko Big Brothera, priželjkujući one perverzne, i sami ispunjamo vlastite podsvjesne želje koje si u svakodnevnom životu i ne želimo priznati. Na taj način protagonisti Big Brother kuće postaju sredstva za ostvarivanje naših vlastitih tajnih želja i voajeri kakvi se mi sami ne usuđujemo biti..., a tako bismo htjeli u nekom drugom vremenu, prostoru, životu. Ove godine po četvrti put za redom pratimo tromjesečnu trakavicu nečije dobrovoljne zatvorenosti u četiri zida drečavo uređene kuće - studija u nekom zagrebačkom predgrađu. Ne treba ni podsjećati kakvim smo sve glupostima bili izloženi prateći taj show proteklih sezona. Najbolje vrednovanje svakog od natjecatelja uslijedilo je nakon što su protekle sezone bile završene. Pokazalo se, odreda, da je njihov tromjesečni boravak u BB kući bio jedna velika gluma i ništa više. I to prilično loša gluma, svojstvena dijalozima u hrvatskim sapunicama. Nakon svake od proteklih sezona akteri showa netragom su nestali iz medijskog prostora: Krešo je završio na heroinu, ona mala plava fufica se požurila fotografirati za Playboy, pobjednici su trošili novac na partyje i slične gluposti, netko je nastavio raditi u kafiću, ona Kubanka i dalje prodaje odjeću na štandu turistima iz Češke... Sve u svemu, protagonisti Big Brothera iz proteklih sezona pokazali su se potpunim looserima. Bijahu zaista zvijezde. Ali padalice, koje čim ih uočiš samo na trenutak na noćnom nebu, odmah nestanu. I ove se godine u BB kući skupila svita mladih ljudi koji u vlastitim životima nemaju pametnijeg posla od prenemaganja i glumatanja pred kamerama i jedni pred drugima. Ponovno je riječ o istom stereotipu Big Brother natjecatelja. Kriteriji su: dobar izgled, njegovano tijelo, financijska potkovanost, figa u ruci i rupa u glavi. Baš se pitam je li sin bivše Hajdukove odvjetnice Doris Košta tamo upao slučajnim odabirom, iskazanim talentom ili materinim novcem! Svi se furaju na sport, mahom ekstremni, široki raspon osobnih interesa, otvorenost, spontanost, sve im je super i sve im je za pet. Svi su, ono kao, ekipa, puni ljubavi i razumijevanja, a zapravo bi svi jedni drugima zabili nož u leđa da se dokopaju tog milijuna na kraju. Big Brother scenaristi ove su godine ipak izišli iz uobičajene šablone. Tako je jasna namjera provociranja i BB stanara i privlačenja gledateljstva u izboru jednog od natjecatelja otvoreno homoseksualne spolne orijentacije. Tip, k tome, ima izrazite manire, pokrete, geste i način hoda koji bismo u žargonu smjesta nazvali «pederskim». Nesumnjivo je da je upravo izbor toga momka (mislim da se zove Hrvoje) bio najbolji potez BB producenata jer su u takvom profilu stanara prepoznali medijski magnet za gledateljstvo. Za sada se čini da je takav potez bio pun pogodak jer su se svi mediji raspisali o tom Hrvoju kao da je čovjek s nekog drugog planeta. I nemali broj blogera mu je posvetio svoje stranice. Druga je stvar kako će taj tip podnijeti život u BB kući u kojoj bi ga muški dio populacije, da nisu pred kamerama i da nije lova u pitanju, vjerojatno otpilio brzinom svjetlosti busajući se u prsa svojom zdravom «muškošću». baš se pitam bi li se ta ekipa s tim homoseksualcem družila u svakodnevnom životu! Tko zna, moža Hrvoju upravo kamere čuvaju integritet. Što li će biti s njim kad jednom iziđe iz te kuće i nastavi uobičajeni život. Neka pokuša doći na Thompsonov koncert?! U Sinj, Imotski ili Gospić, primjerice?! Nesumnjivo je Hrvojeva pojava u BB kući najveće iznenađenje ovog showa do sada, izuzev pobjede Roma Hamdije u drugoj sezoni. Bez obzira na sve, želimo mu sreću u g...ima u koja se uvalio. «Pa kakve smo mi to 'Rvatine kad nam u BB kući šetaju pederi i pobjeđuju Cigani?! Sakloni Gospeissova Sinjska i Solinska!», čuje se ovih dana. Eto, takve smo mi «'Rvatine». |
10.09.2007., ponedjeljak
Split - Gay friendly grad! Zaista???
Split je postao Gay friendly grad! Zaista?!Domaći mediji, osobito oni vezani za Dalmaciju i splitsko podneblje u svim su vijestima donijeli informaciju kako je u Split uplovio turistički brod s tisuću i pol muškaraca, u sklopu svoje rute Mediteranom. U cijeloj toj priči, na prvi pogled, nema ništa neobično budući da Split, uz Dubrovnik i Zadar, postaju sve češća meta putovanja turističkih crusera. Međutim, ono što goste sa spomenutog broda razlikuje od drugih gostiju ovoga grada jest činjenica da je ovdje riječ o muškarcima sklonima istom spolu, tj. homoseksualcima. Ne, nije riječ, draga djeco, o baba-rogama i o vješticama. Htjeli mi ili ne, sviđalo se to nama ili ne u zapadnom je svijetu važan dio turističke ponude postao i gay turizam. Nesumnjivo su mnoge turističke tvrtke na račun ove vrste klijentele zaradile lijep novac i sva je prilika da će da će se turistička ponuda usmjerena ovoj vrsti gostiju širiti. U svojoj ekspanziji ovaj je vid turizma, evo, dotakao i naše obale. Doslovno. Dolazak gay turista u Split prošao je bez velikih najava. Najvjerojatnije toj činjenici valja zahvaliti miran posjet ovih gostiju našem kraju i gradu Splitu. K tome, bila je nedjelja prve polovice rujna u kojoj je naša pažnja bila usmjerena na svježe rane kornatske tragedije, početak školske godine, naglo zahladnjenje, nezaposlenost, početak predizborne kampanje... Splićani jednostavno nisu imali ni volje niti vremena motriti drže li se slučajno dva dečka za ruke šetajući rivom, Peristilom, Marmontovom, Pjacom... Imali smo mi većih briga u tom danu od obraćanja pažnje na grupe turista koje su se razmilile našim gradom. Ipak, čini li nas sve to uistinu Gay friendly gradom?! Sva je prilika da su gay turusti u našoj sredini jednostavno imali sreće. Htjeli mi ili ne, trenutak u kojemu su tako nenajavljeno došli, relativna utopljenost u mase turista koji nas posjećuju u ljetnim mjesecima i uobičajeno ponašanje kakvo karakterizira turiste svakog kova ostavilo je naše «muškoložnike» na miru. Mora se priznati da se kojim slučajem njihov dolazak zbio u nekoj drugoj prigodi, u drugi okolnostima, medijski najavljivan i uz nešto «slobodnije» ponašanje gay klijentele, da nas mediji ne bi mogli tako olako nazivati Gay friendly gradom. Ako je medijski najavljivana gay parada održana u lipnju u Zagrebu, sredini daleko liberalnijoj od Splita, prošla uz nemale izgrede (spriječen je napad na povorku molotovljevim koktelom), što bi se tek dogodilo u Splitu da je posjet gay crusera bio medijski razglašen i održan u nekom drugom, osjetljivoj splitskoj duši izazovnijem trenutku?! Mislim da se u takvom kontekstu takva turistička klijentela, barem neki među njima, ne bi dobro provela. Split tada nitko ne bi mogao nazvati Gay friendly gradom. Dakako, ne likujemo nad potencijalnim nasiljem niti žalimo za njegovim izostankom, ali znajući ovdašnji mentalitet i reakcije koje nužno ne slijede razmišljanje, pretpostavljamo što bi se (bilo) moglo dogoditi u slučaju okolnosti darugačijih od onih koje su zaista bile u vrijeme posjeta spomenutog broda i njegovih gostiju. Budimo realni: ne želeći nikom zavirivati u postelju niti «držati svijeću», ne možemo reći da posjet gay orijentiranih turista Splitu ne izaziva pažnju. Ipak, bilo bi nemoguće i krajnje neljudski izolirati se i od takvog tipa turističke klijentele. Riječ je o gostima dostojnima poštovanja sve dok svoju splonu orijentaciju drži u ambijentu vlastite intime, dok to ne reklamira drugima, tj. nama, gostoprimcima, kao nešto što bismo bez rezerve trebali tretirati kao nešto svakodnevno. Ako bismo tretirali kao nešto svakodnevno, narugali bi smo se i prirodi i sebi samima. Međutim, medijska agresivnost pojedinih gay krugova koja nameće sebi svojstvene stavove pod svaku cijenu, izaziva revolt kojemu su žrtve zapravo obični ljudi takvih seksualnih sklonosti, upravo kakvi su naši gay turisti. Srećom, u Splitu se takvo nešto nije dogodilo. Zaista, zbog puke sreće, a ne zbog našeg stupnja tolerancije. U tom smislu Split ne možemo nazvati Gay friendly sredinom. A to što gosti u Splitu nisu nigdje imali priliku potrošiti svoj novac (bila je nedjelja kad je baš sve bilo zatvoreno!), morat ćemo pitati naše turističke djelatnike. |