Kako biti više svoji? Kako opstati u svijetu koji traži prosječnost, koji cijeni dvoličnost jer su to kategorije koje omogućuju uspjeh? Ima li među nama mjesta za kreposti koje vode iznad prosjeka, koje omogućuju življenje u skladu s pozivom vlastitim čovjeku: biti dijete Božje?!
Prepoznati u sebi ono vrijedno, istinski vrijedno, i raditi na njegovanju i rastu tih vrednota poziv je koji smo pozvani ostvarivati svaki dan. Problem današneg čovjeka nije u nedostatku energije ili znanja kako nešto učiniti ili postići. Pitanje je što učiniti. Problem je u nedostatku smisla, smisla za živjeti. Punim plućima.
Neki su skloni reći kako su u prošlosti, ne tako davnoj, stvari drugačije stajale. Iz njihovih se riječi stječe dojam kako su nekoć svi skladno živjeli okupljajući se oko toplog ognjišta na kojemu je bakica plela čarape dok je vani padao snijeg. Prava je istina da tako nikad nije bilo; živjelo se u tijesnim kućicama zagušljivima od dima ognjišta uz koje su se svi gurali, hrane je bilo malo i za nju su se svi otimali. Bilo je važno preživjeti. U takvim okolnostima nije bilo moguće razmišljati o smislu života. Život se sastojao od preživljavanja i nade u Boga koji će nagraditi svako trpljenje na mjestu bez boli i suza, tamo gdje život nema kraja.
Danas stvari drugačije stoje. Egzistencijalna pitanja su promijenila svoju formu; važnije nam je pitanje kako platiti režije ili račun za Internet ili gdje ćemo navečer izići nego što ćemo danas jesti. Okruženi smo obiljem dobara o kojima su naši preci mogli samo sanjati, a ta dobra nama ne predstavljaju ama baš ništa. Možda ih postanemo svjesni tek ako ostanemo bez njih.
Neko je drugo vrijeme u kojemu nas život malo zanima. Važno je zabaviti se, jesti, piti i uživati. Dakako da u životu valja imati mjesta i za takve sadržaje, ali ono bitno nam promiče ispred nosa svaki dan: smisao svega toga.
Dok je čovjek dijete o vremenu i ne razmišlja. Dijete uočava da se sve nekako ciklički odvija pa tako s vremena na vrijeme opet dođe Božić, pa proljeće, ljeto... Kad krene u školu dijete živi za praznike kad će konačno biti oslobođeno od obveza koje mu škola nameće. Vremenom nauči iščekivati trenutak kada će izići iz školskih klupa i dokopati se diplome, i posla. Zatim slijedi traženje posla, a kada ga se nađe jedva čekamo vikend kada ćemo od posla predahnuti, kako ćemo se zabaviti i barem na trenutak zaboraviti na sve obveze koje nas čekaju. Tako dođe vrijeme te oni hrabriji među nama zasnuju obitelj, pa iščekuju i odgajaju djecu, pa razmišljaju o njima kad će više odrasti da ne moraju stalno strepiti nad njima... Brzo prođe vrijeme i dođe rok kada naši dani dođu svojemu zalazu i mi moramo krenuti s ovoga svijeta... Tada moramo podnijeti račune o upravljanju, o upravljanju vlastitim životom...
Pitamo se koji je smisao naših dana koje provodimo tako kako ih provodimo... Zar nam je živjeti na način da dane provodimo utapajući se u besmislu koje nas okružuje?! Nagli porast depresije među stanovništvom zapadnog svijeta uzrokovan je upravo gubitkom smisla. Ljudi jednostano više ne vide smisao svega što rade. Čini im se da rade samo zato da bi opet radili, da iščekuju vikende i blagdane kako bi kupovali i trošili novac koji su zaradili. Misle da će im gomila, zapravo nepotrebnih, stvari donijeti sreću i smisao. I onda se guše u smeću koje sami stvaraju i koje im nakon nekog vremena postane smetnja. Ljubav, vjernost, brak, predanje kvalitete su koje se smatraju posljednjim ostacima nevrijedne prošlosti, nečim što treba izvrgnuti ruglu i poruzi. Treba se zabavljati i uživati. Tu nema niti smije biti ograničenja. Svi smo mjerilo sebi samima i društvo kao da treba prešutno tolerirati, pače i diviti se, našoj neograničenoj slobodi koja nerijetko omogućava ostvarenje perverzija koje se protive zdravom razumu. Takva sloboda prije ili kasnije dovodi do anarhije i oslobađanja iskonskih čovjekovih primitivnih nagona koji bivaju stvaljeni na pijedestal poželjnog i prihvatljivog.
Zaboravili smo živjeti, živjeti punim plućima. Smisao naših dana ne promatramo iz perspektive vječnosti. Suzili smo naš pogled samo na ono sada i danas: važno nam je da nam je sada dobro; kako će sutra biti nije nas briga. Plod takvog stava je bezgranično uništavanje sebe, drugih i svijeta. Zaboravljamo da svijet i sve što nas okružuje nismo nasljedili od naših predaka, nego smo ga posudili od generacija koje će doći iza nas.
Kad čovjek izgubi vjeru i kad mu se ohladi ljubav postane negacije sebe samoga. Prepušten sebi samome biva poput broda kojemu se kormilo okrenuto prema najbližim hridinama dok je kormilar uvjeren kako plovi prema sigurnoj luci. Čovjek koji se istrgnuo iz Očevog zagrljaja ostaje bez orijentacije, bez životnih sokova koji ga drže na životu. On je stablo odsječeno od vlastitog korijena. On postaje zombi, prazno truplo bez života koje se nastoji ispuniti sadržajima za koje misli da će mu vratiti puninu života. U tom nastojanju do kraja uništava i sebe i druge.
Kako biti više svoj?! Ponovnim pronalaženjem smisla. Ponovnim pronalaženjem izgubljenog raja. Prvi korak na tom putu je popeti se na Planinu s vrha koje možemo život pogledati iz perspektive vječnosti. To podrazumjeva radikalni raskid s normama koje nam nameće suvremeni svijet. To je poziv biti radikalno drukčiji od drugih. To je zadatak u ostvarenju kojega postajemo lučonoše. Na tom putu nećemo biti sami. To je zadatak Hrabrih.
Post je objavljen 20.09.2007. u 09:56 sati.