Arhangel
29.08.2007., srijeda
Glumci i lučonoše
Koliko vremena treba proći da čovjek shvati neke činjenice, da u sebi prepozna neke stvari koje ga određuju, koje ga čine onim što jest, koje ga obogaćuju i određuju da se upozna, da bude više svoj?! Ključni element u toj priči je istina, tema tako čudesna i istovremeno tako teška. Priznati sebi istinu zahtjeva od nas hrabrost. U velikim količinama. Enormnim. Istina je ono što nas oslobađa upravo od sebe samih u pakiranju koje smo bili stvorili prema željama drugih. Davno je već rečeno da je borba sa samim sobom jedina koja nam može donijeti pobjedu. Ta borba podrazumijeva istinu, i to istinu lišenu svake natruhe obmane, samozavaravanja, uljepšavanja i laži. Kad se stvari tako postave, iskrsava jedno egzistancijalno pitanje: ima li takvih među nama, ljudi koji su spremni sebi samome priznati sve o sebi, ogoljeti dušu pred sobom samima... Jesu li takvi hrabri ili ludi?! Biti dosljedan sebi samome, bez obzira na sve, kvaliteta je koje koja nikada nije bila na cijeni. Više se tražilo i vrednovalo pretvaranje. Važno je bilo biti mekana tvar koja će pristajati u svaki kalup onako kako to traži trenutak, prilika. Život je to šakala koji vreba oko plijena i čeka zgodnu priliku da se obruši na njega čim ga drugi dokrajče. To je princip borbe do zadnje kaplje krvi - krvi drugih, sve kako bi se ostvarili mali, uski, sebični interesi. Dosljednih među nama je, kako stvari stoje, jako malo. Prije će biti da smo okruženi glumcima koji igraju i mijenjaju uloge u svakom pogodnom trenutku, dolazeći i odlazeći sa scene. Svijet u kojemu živiimo tako je pozornica na kojoj izmjenjuju glumci pod krinkama i svojeu predstavu izvode do kraja. Dočim odrastu i prestanu biti naivna djeca, na lica navlače krinku i krenu na daske pozornice ne mareći što od tamo nebrojene guraju te ovi padaju i bivaju izbačeni iz scene. Taj se prizor ponavlja sve dok svaki od glumaca i sam ne bude bačen sa stagea. I tako do u nedogled. S druge strane, malo je onih dosljednih koji uporno odbijaju biti glumci u toj drami s natruhama i tragedije i ironične komedije. Takvi stoje po strani, izgurani i izrugani od onih pod maskama što se uvijek pitaju tko to stvarno iza svake druge maske stoji, ne znajući više niti tko je ispod obrazine koju i sami nose. Zato glumcima oni rijetki dosljedni izgledaju kao čudaci koji su svoje lice otkrili drugima i na svijetlo dana iznijeli ranjivost svoje osobe. Smetaju im, u njima vide sve ono za što slute da bi i u sebi samima mogli otkriti: ljudskost i ranjivost, svetost i griješnost. U njima vide ljde takvima kakvi jesu, ljude bez krinke i šminke, bez pretvaranja i glume, ljude onakve kakve ih prihvaća i Bog. Dosljedni sebi dođu kao lučonoše u tamnoj pećini prepunoj ljudi uvjerenih u vlastitu savršenost. Svojim svjetlom ovi prvi osvjetljuju nečistoću drugih, razobličavajući im svaku iluziju o vlastitoj vrsnosti. Nespremna većina ne želi prihvatiti tu sliku, već bezglavo juri na lučonoše ne i li im utrnuli svjetlo istine, ne bi li vratili stanje vlastite opsjene. Zato su lučonoše stradalnici na tom polju života, hridine koje bijeni valovi prijete potopiti. I njima bi bilo lakše uzeti prvu masku prigode i uključiti se u show koji na pozornici slijedi. Zato je njihov zadatak, jednom onako teško započet istinom o sebi, uvijek u opasnosti da ga sami prekinu i zaplivaju u more prijetvornosti koju im nudi svijet u zamjenu za uspjeh i prihvaćanje. Dosljedni lučonoše i maskirani glumci. Koji li je to komad na pozornici života... |
28.08.2007., utorak
Plave borosane i limeni kiosci
Sjećate li se starih limenih kisoka, onih kućica kosog natrag nagnutog krova i prednjeg dijela koji je podsjećao na šank? Mi koji pamtimo kasne osamdesete još se s nostalgijom sjećamo posljednjih ostataka socijalističkih kioska koji su nama djeci predstavljali kocke prepune čuda... Ugledah danas jedan takav, uništen, zahrđao i bačen u neko šipražje iza ograde. Kao kakav stari, nasukani i odbačeni brod koji tiho umire.U jednom drugom vremenu tamo su radile tete u plavim kutama, redovito žene u srednjim godinama koje su ispred sebe uvijek imale one male šalice iz kojih su cijelo jutro ispijale kavu koju su im donijeli konobari iz obližnje kavane skuhanu, naravno, u malim metalnim dževama zlatnožute boje. Nama djeci kiosci su djelovali čudesno. Mora da smo svi bili uvjereni kako je sve što u njima ima vlasništvo teta koje u njima rade. Nismo se zamarali kako roba na te stare kioske stiže, samo smo znali da su tamo žvake za kojima smo čeznuli (posebno Bazoka), lizalice (neke preteče Chuppa Chuppsa), čokoladice (Super, Mond, starije verzije), samoljepljive sličice i, neizostavno, stripovi! Svaki smo dan na dolasku u školu gledali iza staklenih stijenki tih starih kioska na konopac o koje bi tete iz kioska okačile nove stripove, baš poput rublja onim štipaljkama sa metalnom oprugom u sredini. Bila su to vremena kad su te štipaljke uglavnom bile drvene... Kioske smo doživljavali kao carstvo sličica, kao raj za oči i nepce. Ne sjećam se dobro, ali mi se čini da se tada u tim kioscima nije prodavalo piće. Za to su bile zadužene seoske zadružne trgovine i albanski trgovci koji su u svojim kioscima prodavali kolače, krafne, bureke i sladolede sumnjiva porijekla te sokove koji su se miješali u staklenim posudama kvadratična oblika koji su me uvijek podsjećali na akvarije bez ribica. Sjećam se njihovih sladoleda koji su se spiralno u bliku stošca cijedili iz stroja u hrskavi kornet. Danas su socijalistički kiosci otišli u zaborav. Zamijenli su ih suvremeni, novog dizajna i sadržaja s kojim se po broju, sadržaju i izboru artikala stari kiosci ne mogu mjeriti. Neka su druga vremena. Ipak, čini mi se, možda zato što sam tada bio dijete, da su stari kiosci imali neki poseban šarm koji današnji kiosci nemaju. Spomenuh seoske zadružne trgovine. Bila su to mjesta u kojima se nudila tek najosnovnija roba: kruh, suho meso, šećer, brašno, ulje, pecivo u obliku kružnice, maslo, mlijeko i poneka konzerva. Tamo su radile postarije žene koje su cijene prodavanih artikala zbrajale na kartonskoj ambalaži koju smo nazivali škartocima (valjda je ovo neki talijanizam). Mi smo te trgovine jednostavno zvali Zadrugama jer su se uz trgovinu bavile i otkupom poljoprivrednih dobara. U njima je obično bila tezga iza koje je stajala prodavačica, a iza koje su bile police s robom i naslagana ambalaža s pićima koja su se svodila na mineralnu vodu (Radenska) i bijelo vino, najjeftinije, naravno (Bepo). U tim se trgovinama uvijek osjećao miris povrća zadah suhe svinjetine. Ipak, i te su trgovine imale onaj neki posebni ugođaj koji bui sjećanja na jedno vrijeme koje je odavno prošlo. I na koncu kavane. Stare, socijalističke, s drvenim stolovima i plastičnim stolicama metalih osnova obojenih u bijelo. Tamo smo zalazili nedjeljom poslijepodne, s roditeljima. Mi djeca smjeli smo naručiti to čudnovato piće zvano Coca Cola koje se, naravno, posluživalo u čašama i jedno ga je na takvim mjestima bilo moguće nabaviti. U tim su kavanama redoviti inventar bili i loptasti lusteri, sadnice neizostavnih fikusa koji su dijelili redove stolova te slika maršala Tita koji se kočoperio iznad šanka metalik boje. Ispod su bile izvješene zastavice lokalnih nogometnih klubova koji su na takvim mjestima proslavljali pobjede nad ekipom iz susjednog sela. Konobarice su bile tete u plavim kutama i nezaboravnim svijetlo plavim borosanama na nogama, iz kojih im je virila peta i nožni palac. Bilo je to vrijeme kad nisu postojali odjeljci za (ne)pušače pa se na svakom koraku bile metalne pepelnice, po stolovima ili u kutevima. Ne znam jesu li pitari s fikusima ili pepelnice u kutevima uvijek bile puniji prastarih opušaka. Socijalizam. Bilo je to neobično vrijeme. Mi smo bili djeca pa smo ga doživljavali na neki svoj, osebujan način. Bio je to socijalizam koji se urušavao na sve strane. Karikatura društvenog i gospodarskog uređenja koja nije mogla opstati. Ipak, nama koji smo tada bili djeca ostavio je neizbrisive uspomene... Sjećate li se vi starih kioska, albanskih slastičara (još ih ima!) i teta u plavim borosanama? |
25.08.2007., subota
Arhangelov osvrt
23.08.2007., četvrtak
Gdje je Arhangel?!
|
Ja ne znam što se ovo zbiva. Izostanem s bloga nekoliko tjedana u potrazi za odmorom kad ono - novi sadržaji i dizajn blog.hr-a. Nije da mi je krivo, dapače, ali čovjek se mora malo aklimatizirati na ove promjene. Mijenja se sve, mijenja se i blog.hr. Neka, dobro je to, samo što je nama "konzervativcima" malo teže prilagoditi se promjenama. Vaš Arhangel, dragi prijatelji, još malo tumara naokolo. "Lijeni Arhangele, sjedi i piši postove!", vičem samome sebi kao Gollum Smeagolu (tj. samome sebi) u "Gospodaru prstenova". Ovo me ljeto otupilo, priznajem, kao da me netko mlatnuo mokrom krpom po glavi! Ma eto me za koji dan na ove stranice... A što ću i od sebe i od vas. Ostajte mi dobro! Pozdrav svima! |
04.08.2007., subota
Ćakula
|
Sredina je ljeta. Odmora, naravno, nikad dosta. Ali čovjek se toliko navikne na internet i na blog da mu sve to počne nedostajati kada malo duže vremena ne navrati na ove stranice. Pa kad je već tu, vrijedi napisati riječ-dvije, tek tako da ne iziđe potpuno iz đira... A tema je pregršt. Tko bi sve premislio i u riječi stavio sve što ovaj šareni svijet nudi. Vjerojatno ne bi trebalo ustajati od tastature satima i danima kad bi se sve to htjelo staviti na papir, odnosno napisati u postu. Toliki događaji, mnogi među njima prividno neznatni, a opet tako veliki jer i male stvari čine život velikim... Svijet je lopta šarena. Kao i život. Tek "šaka suza i vrića smija", kao što bi rekao pokojni Runjić. I što malom čovjeku preostaje nego proživjeti ga smijući se i plačući. Požari, kriminal, turisti, gužve, korupcija, tragedije, odmor, promet, političari, ljudi, nepotizam uskogrudnost, gluposti, radosti i žalosti... Ljudi moji, toliko vam toga imam za reći. Dok sve to ne smislim, razradim i preradim, još ćemo se malo odmoriti, i vi i vaš Arhangel. Ugodan odmor svima i svi se sretni i zadovoljni vratite svojim kućama. Neka Bog (ma kako Ga god zvali) i sveti anđeli bdiju nad vama i nad svima koje volite! |
Koliko vremena treba proći da čovjek shvati neke činjenice, da u sebi prepozna neke stvari koje ga određuju, koje ga čine onim što jest, koje ga obogaćuju i određuju da se upozna, da bude više svoj?! Ključni element u toj priči je istina, tema tako čudesna i istovremeno tako teška. Priznati sebi istinu zahtjeva od nas hrabrost. U velikim količinama. Enormnim. Istina je ono što nas oslobađa upravo od sebe samih u pakiranju koje smo bili stvorili prema željama drugih.
Sjećate li se starih limenih kisoka, onih kućica kosog natrag nagnutog krova i prednjeg dijela koji je podsjećao na šank? Mi koji pamtimo kasne osamdesete još se s nostalgijom sjećamo posljednjih ostataka socijalističkih kioska koji su nama djeci predstavljali kocke prepune čuda... Ugledah danas jedan takav, uništen, zahrđao i bačen u neko šipražje iza ograde. Kao kakav stari, nasukani i odbačeni brod koji tiho umire.