Arhangel
29.08.2007., srijeda
Glumci i lučonoše
Koliko vremena treba proći da čovjek shvati neke činjenice, da u sebi prepozna neke stvari koje ga određuju, koje ga čine onim što jest, koje ga obogaćuju i određuju da se upozna, da bude više svoj?! Ključni element u toj priči je istina, tema tako čudesna i istovremeno tako teška. Priznati sebi istinu zahtjeva od nas hrabrost. U velikim količinama. Enormnim. Istina je ono što nas oslobađa upravo od sebe samih u pakiranju koje smo bili stvorili prema željama drugih. Davno je već rečeno da je borba sa samim sobom jedina koja nam može donijeti pobjedu. Ta borba podrazumijeva istinu, i to istinu lišenu svake natruhe obmane, samozavaravanja, uljepšavanja i laži. Kad se stvari tako postave, iskrsava jedno egzistancijalno pitanje: ima li takvih među nama, ljudi koji su spremni sebi samome priznati sve o sebi, ogoljeti dušu pred sobom samima... Jesu li takvi hrabri ili ludi?! Biti dosljedan sebi samome, bez obzira na sve, kvaliteta je koje koja nikada nije bila na cijeni. Više se tražilo i vrednovalo pretvaranje. Važno je bilo biti mekana tvar koja će pristajati u svaki kalup onako kako to traži trenutak, prilika. Život je to šakala koji vreba oko plijena i čeka zgodnu priliku da se obruši na njega čim ga drugi dokrajče. To je princip borbe do zadnje kaplje krvi - krvi drugih, sve kako bi se ostvarili mali, uski, sebični interesi. Dosljednih među nama je, kako stvari stoje, jako malo. Prije će biti da smo okruženi glumcima koji igraju i mijenjaju uloge u svakom pogodnom trenutku, dolazeći i odlazeći sa scene. Svijet u kojemu živiimo tako je pozornica na kojoj izmjenjuju glumci pod krinkama i svojeu predstavu izvode do kraja. Dočim odrastu i prestanu biti naivna djeca, na lica navlače krinku i krenu na daske pozornice ne mareći što od tamo nebrojene guraju te ovi padaju i bivaju izbačeni iz scene. Taj se prizor ponavlja sve dok svaki od glumaca i sam ne bude bačen sa stagea. I tako do u nedogled. S druge strane, malo je onih dosljednih koji uporno odbijaju biti glumci u toj drami s natruhama i tragedije i ironične komedije. Takvi stoje po strani, izgurani i izrugani od onih pod maskama što se uvijek pitaju tko to stvarno iza svake druge maske stoji, ne znajući više niti tko je ispod obrazine koju i sami nose. Zato glumcima oni rijetki dosljedni izgledaju kao čudaci koji su svoje lice otkrili drugima i na svijetlo dana iznijeli ranjivost svoje osobe. Smetaju im, u njima vide sve ono za što slute da bi i u sebi samima mogli otkriti: ljudskost i ranjivost, svetost i griješnost. U njima vide ljde takvima kakvi jesu, ljude bez krinke i šminke, bez pretvaranja i glume, ljude onakve kakve ih prihvaća i Bog. Dosljedni sebi dođu kao lučonoše u tamnoj pećini prepunoj ljudi uvjerenih u vlastitu savršenost. Svojim svjetlom ovi prvi osvjetljuju nečistoću drugih, razobličavajući im svaku iluziju o vlastitoj vrsnosti. Nespremna većina ne želi prihvatiti tu sliku, već bezglavo juri na lučonoše ne i li im utrnuli svjetlo istine, ne bi li vratili stanje vlastite opsjene. Zato su lučonoše stradalnici na tom polju života, hridine koje bijeni valovi prijete potopiti. I njima bi bilo lakše uzeti prvu masku prigode i uključiti se u show koji na pozornici slijedi. Zato je njihov zadatak, jednom onako teško započet istinom o sebi, uvijek u opasnosti da ga sami prekinu i zaplivaju u more prijetvornosti koju im nudi svijet u zamjenu za uspjeh i prihvaćanje. Dosljedni lučonoše i maskirani glumci. Koji li je to komad na pozornici života... |