Sjećate li se starih limenih kisoka, onih kućica kosog natrag nagnutog krova i prednjeg dijela koji je podsjećao na šank? Mi koji pamtimo kasne osamdesete još se s nostalgijom sjećamo posljednjih ostataka socijalističkih kioska koji su nama djeci predstavljali kocke prepune čuda... Ugledah danas jedan takav, uništen, zahrđao i bačen u neko šipražje iza ograde. Kao kakav stari, nasukani i odbačeni brod koji tiho umire.
U jednom drugom vremenu tamo su radile tete u plavim kutama, redovito žene u srednjim godinama koje su ispred sebe uvijek imale one male šalice iz kojih su cijelo jutro ispijale kavu koju su im donijeli konobari iz obližnje kavane skuhanu, naravno, u malim metalnim dževama zlatnožute boje. Nama djeci kiosci su djelovali čudesno. Mora da smo svi bili uvjereni kako je sve što u njima ima vlasništvo teta koje u njima rade. Nismo se zamarali kako roba na te stare kioske stiže, samo smo znali da su tamo žvake za kojima smo čeznuli (posebno Bazoka), lizalice (neke preteče Chuppa Chuppsa), čokoladice (Super, Mond, starije verzije), samoljepljive sličice i, neizostavno, stripovi!
Svaki smo dan na dolasku u školu gledali iza staklenih stijenki tih starih kioska na konopac o koje bi tete iz kioska okačile nove stripove, baš poput rublja onim štipaljkama sa metalnom oprugom u sredini. Bila su to vremena kad su te štipaljke uglavnom bile drvene... Kioske smo doživljavali kao carstvo sličica, kao raj za oči i nepce. Ne sjećam se dobro, ali mi se čini da se tada u tim kioscima nije prodavalo piće. Za to su bile zadužene seoske zadružne trgovine i albanski trgovci koji su u svojim kioscima prodavali kolače, krafne, bureke i sladolede sumnjiva porijekla te sokove koji su se miješali u staklenim posudama kvadratična oblika koji su me uvijek podsjećali na akvarije bez ribica. Sjećam se njihovih sladoleda koji su se spiralno u bliku stošca cijedili iz stroja u hrskavi kornet.
Danas su socijalistički kiosci otišli u zaborav. Zamijenli su ih suvremeni, novog dizajna i sadržaja s kojim se po broju, sadržaju i izboru artikala stari kiosci ne mogu mjeriti. Neka su druga vremena. Ipak, čini mi se, možda zato što sam tada bio dijete, da su stari kiosci imali neki poseban šarm koji današnji kiosci nemaju.
Spomenuh seoske zadružne trgovine. Bila su to mjesta u kojima se nudila tek najosnovnija roba: kruh, suho meso, šećer, brašno, ulje, pecivo u obliku kružnice, maslo, mlijeko i poneka konzerva. Tamo su radile postarije žene koje su cijene prodavanih artikala zbrajale na kartonskoj ambalaži koju smo nazivali škartocima (valjda je ovo neki talijanizam). Mi smo te trgovine jednostavno zvali Zadrugama jer su se uz trgovinu bavile i otkupom poljoprivrednih dobara. U njima je obično bila tezga iza koje je stajala prodavačica, a iza koje su bile police s robom i naslagana ambalaža s pićima koja su se svodila na mineralnu vodu (Radenska) i bijelo vino, najjeftinije, naravno (Bepo). U tim se trgovinama uvijek osjećao miris povrća zadah suhe svinjetine. Ipak, i te su trgovine imale onaj neki posebni ugođaj koji bui sjećanja na jedno vrijeme koje je odavno prošlo.
I na koncu kavane. Stare, socijalističke, s drvenim stolovima i plastičnim stolicama metalih osnova obojenih u bijelo. Tamo smo zalazili nedjeljom poslijepodne, s roditeljima. Mi djeca smjeli smo naručiti to čudnovato piće zvano Coca Cola koje se, naravno, posluživalo u čašama i jedno ga je na takvim mjestima bilo moguće nabaviti. U tim su kavanama redoviti inventar bili i loptasti lusteri, sadnice neizostavnih fikusa koji su dijelili redove stolova te slika maršala Tita koji se kočoperio iznad šanka metalik boje. Ispod su bile izvješene zastavice lokalnih nogometnih klubova koji su na takvim mjestima proslavljali pobjede nad ekipom iz susjednog sela. Konobarice su bile tete u plavim kutama i nezaboravnim svijetlo plavim borosanama na nogama, iz kojih im je virila peta i nožni palac. Bilo je to vrijeme kad nisu postojali odjeljci za (ne)pušače pa se na svakom koraku bile metalne pepelnice, po stolovima ili u kutevima. Ne znam jesu li pitari s fikusima ili pepelnice u kutevima uvijek bile puniji prastarih opušaka.
Socijalizam. Bilo je to neobično vrijeme. Mi smo bili djeca pa smo ga doživljavali na neki svoj, osebujan način. Bio je to socijalizam koji se urušavao na sve strane. Karikatura društvenog i gospodarskog uređenja koja nije mogla opstati. Ipak, nama koji smo tada bili djeca ostavio je neizbrisive uspomene...
Sjećate li se vi starih kioska, albanskih slastičara (još ih ima!) i teta u plavim borosanama?
Post je objavljen 28.08.2007. u 21:56 sati.