Arhangel

07.12.2006., četvrtak

Zlostavljanje u školama - kako se oduprijeti

Zadnji post Arhangelovog bloga pokušao je svratiti pozornost na problem djece psihički i fizički zlostavljane u školi od strane pojedinih učenika i nastavnika. Post je bio potaknut člankom u jednom domaćem dnevnom listu koji je govorio o jednom takvom slučaju koji se dogodio u osnovnoj školi u Trogiru. Čini se da je ova tema zaintrigirala mnoge koji su se javili svojim komentarima, prijedlozima i iskustvima, što svjedoči da je nasilje nad djecom u našim školama poprimilo drastične razmjere, a da školski sustav poput noja zakapa glavu u pijesak ne želeći se suočiti sa stvarnim stanjem.
Treba reći da zadnji post o ovoj temi nije htio generalizirati krivnju za zlostavljanje i pasivan stav odgovornih u školstvu u odnosu na sve djelatnike angažirane u prosvjeti. Ima tamo zaista veliki broj požrtvovnih ljudi punih roditeljske ljubavi za djecu kojoj predaju, bilo u osnovnim ili srednjim školama. Ipak, sav njihov trud biva zasjenjen pojavom nasilja u njihovim školama, nasilja od strane djece ili od strane nastavnikâ. Tko misli da je broj nasilnika u školama neznatan u odnosu na broj onih koji korektno rade svoj posao prosvjetara, neka se sjeti da je i jedna dlaka u loncu juhe previše, i da juhu čini nejestivom.
Kako ovaj post ne bio bio tek osvrt na takvo stanje u školstvu, i kako bi barem netko od onih koji imaju takav problem sa svojim školarcem, odlučismo biti korisni,; stoga Arhangel predlaže nekoliko postupaka koji bi vam, ukoliko imate hrabrosti učiniti ih, mogli pomoći u rješavanju vašeg problema. Ne želimo otkrivati «toplu vodu», nego nekom pokušati pomoći.

Podsjetnik:
1) Vaše dijete vaše je blago; ne zaboravite to. Imati dijete traži od vas žrtvu kojoj nema kraja i kad vaše dijete odraste. Budite spremni na tu žrtvu svaki dan.
2) Vaše dijete vas treba i kad vam to ne govori riječima; zastanite na trenutak i promislite želi li vam nešto poručiti svojim ponašanjem, svojim stavovima, svojim (ne)raspoloženjem. Ne donosite zaključke unaprijed i ne robujte stereotipovima; promišljajte situaciju trezveno.
3) Ne slijegajte ramenima ako uočite manjak komunikacije s vašim djetetom; za otvorenost treba vrijeme i povjerenje.
4) Budite neizmjerno hrabri; suočite se s problemom koji otkrijete. Svaki problem s kojim se ne suočimo bit ćemo prisiljeni ponovno proživljavati.

Prvi koraci:
1) Sumnjate da je vaše dijete žrtva nasilja u školi; slabo jede, bolesno je kad god treba ići u školu, plače, ne želi učiti, tužno je, razdražljivo, potišteno… Uočavajte simptome, ali ne paničarite pri tome i nemojte donositi krive zaključke. Sjetite se da su djeca osobito u pubertetu sklona naglim promjenama emocionalnih raspoloženja.
2) Razgovarajte s vašom djecom; pristupite im kao prijatelji, ne kao roditelji ili tutori, spustite se na njihovu razinu, uživite se u njihovu sitauciju, uđite u njihov svijet. Ne pristupajte im opterećeni vašim vlastitim problemima, životnim frustracijama i planovima. Jednostavno ih saslušajte bez prethodnih i naknadnih sudova. Oni trebaju vašu riječ i vaše slušanje, vaše razumijevanje puno im znači.
3) Unaprijed im dajte do znanja da ih ne krivite niti osuđujete za nastalu situaciju. Ne prijetite im kaznama za moguće njihove propuste ili krive poteze. To će ih ohrabriti. Ne predbacujte im loše stvari iz prošlosti, to će ih samo opteretiti i zakočiti.
4) Jasno im dajte do znanja da stojite iza njih, da im niste tužitelj i sudac, već prijatelj na kojeg se mogu osloniti. Ohrabrite ih, probudite u njima potencijal za odupiranje depresiji i pesimizmu.
Obećajte im zajednički rad na rješavanju problema. Korak po korak. Oni se s tim ne mogu nositi sami.

Akcija
1) Od vašeg djeteta saznajte čim više informacija o nasilniku i okolnostima u kojima vaše dijete trpi nasilje; koliko to traje, u kojim prigodama, u kojim intervalima, kako se ostvaruje, tko biva prisutan, zna li učiteljica ili nastavnik za taj problem, jesu li nešto pokušavali učiniti po tom pitanju…
2) Skupa s vašim djetetom kontaktirajte roditelje druge djece u razredu. Budite uporni i hrabri, ne odustanite na prvi prekinuti razgovor. Od tridesetak djece u razredu sigurno ćete naći nekoliko roditelja-sugovornika. Saznajte znaju li oni preko svoje djece za nasilje u školi; što njihova djeca kažu, trpe li i ona nasilje, jeu li i ti roditelji reagirali? Ostanite u kontaktu s tim ljudima. Ne sramite se i obraz gubiti za dobro vaše djece.
3) Sa sakupljenim informacijama posjetite školu. Budite hrabri, odrješiti i uporni. Provedite tamo cijeli dan ako treba. Tražite djetetovog nastavnika ili učiteljicu, pedagoga i ravnatelja, uđite u zbornici i ne budite strašljivi niti prepristojni; budite hrabri. Neka svi vide da vam je stalo i da nećete tako lako odustati!
4) U školi se kod svih prije navedenih raspitajte koliko oni poznaju situaciju i to usporedite s vašim informacijama. Neka vam kažu što su sve poduzeli da se problem riješi. Inzistirajte da vam predoče rezultate svoga rada. Ne padajte na prazna obećanja!!!
5) Skupa s učiteljicom ili nastavnikom kontaktirajte s roditeljima djeteta-nasilnika. Ako odgovorni to odbiju ili se izvlače, inzistirajte da roditelje te djece nazovu na licu mjesta! Budite uporni i dosljedni, ne bojte se! Nisu oni ništa pametniji ni bolji od vas! Ne plašite se da će vam se osvetiti preko vaše djece. Ta ima i njima netko nadređen, a osim toga prijetnja obraćanja medijima uvijek pali! Na koncu uvijek postoje i druge škole za upisati vašeg školarca.
6) Budite beskrajno uporni, dolazite u školu svaki dan ako treba. Dođite zajedno s roditeljima druge djece s kojima ste uspostavili kontakt jer i njihova su djeca potencijalne žrtve nasilja. Budite beskompromisni; nasilje u školi mora biti prekinuto! Sve činite uz znanje vašeg djeteta. Budite blagi, strpljivi i odrješiti. Ne dozvolite da vas nastavnički pritisak obeshrabri! Ne vjerujte njihovim uvjeravanjima kako je slučaj bezazlen jer sami znate da nije tako! Riječ je o vašem djetetu!
7) Stav roditelja u školi u Trogiru da ne šalju svoju djecu u školu dok se pitanje nasilja ne riješi dospio je u medije. Istina, to je bio drastičan potez, ali bolje je i to nego da vaše dijete kući dolazi s trajnim traumama. Ne plašite se progovoriti o nasilju u školi; medijima, policiji, društvenim institucijama… Odgovorni u školskom sustavu itekako djeluju kad ih dovedete pred medijski zid i kad se njihove fotelje poljuljaju!


Jedna mama blogerica opisuje kako je njezin sin srednjoškolac u razredu bio namjerno opečen po vratu od učenika - nasilnika! To je već slučaj za psihijatrijsko i krim - vještačenje djeteta koje je takvo nešto učinilo vašem djetetu. Ne ustručavajte se prijaviti nasilnika!!! Sutra bi mogao vašem djetetu i nož pod vrat staviti!
Kontaktirajte druge škole i vidite može li vaše dijete tamo nastaviti školovanje. Ovo rješenje neka vam bude na zadnjem mjestu jer od problema ne valja bježati!
Nasilje u školama mora prestati. Škole moraju biti ambijent u koji će vaša djeca rado ići. Da bi se takav ambijent ostvario, i vi možete puno učiniti! Ne slijegajte ramenima i ne budite pasivni. Riječ je o dobru vaše djece! Posvetite se ovom problemu. Vašim djelovanjem nasilje u školama neće potpuno iščeznuti, ali ćete mnogoj djeci pomoći, kao i njhovim roditeljima. Problemi neće nestati, ali će njihova oštrica biti neutralizirana, a to je tek prvi korak. Sada sijte, plodovi će doći u svoje vrijeme. Hrabro samo, ne bojte se!
- 13:56 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>