Arhangel
25.11.2005., petak
Harry Potter i čežnja za Svetim
Proteklih je tjedana u kinima diljem milog nam i jedinog planeta najnovija ekranizirana epizoda planetarno popularnog «Harryija Pottera» zabilježila nezapamćen interes, interes kakav je sve teže ostvariti u novijoj filmskoj povijesti, u kojoj godišnje na globalno tržište biva izbačeno na stotine uradaka iz svijeta sedme umjetnosti. Milijuni djece i mladih bezglavo su pojurili do prodajnih mjesta kupiti svoju ulaznicu za predstavu filma, filma koji su do trenutka pisanja ovog teksta pogledali deseci milijuna gledatelja svih uzrasta. Ne treba ni govoriti koliko je taj film do sada novaca zaradio, i koliko će se dolara, funta, eura i novčanica svih vrsta, boja i oblika sliti u blagajnu njegovih producenata, kino distributera, glumaca, scenarista i redatelja. Mediji, pa i ovi naši domaći, u svojim trač rubrikama već izvješćuju da je mlađahni glumac koji u filmskom serijalu tumači glavni lik, Harryja Pottera, već postao najbogatiji teenager u Velikoj Britaniji, zahvaljujući spomenutoj ulozi u već četiri ekranizirane epizode ovog serijala. Jasno je da je engleska spisateljica koja je spomenuti lik izmislila i o njemu serijski piše romane zavidnog broja stranica prepoznala tržišni trenutak, kao i producenti koji su se odlučili za snimanje ovog projekta, koji se pokazao tako financijski uspješnim. Kakav je taj trenutak i što je ono što je u njemu pripremilo plodno tlo za ideju koju nosi lik Harryja Pottera?Na prijelazu milenija kojeg smo onako bučno proslavili prije nekoliko godina, svijet u kojem živimo mijenjao se brže i više nego ikada prije u povijesti. Ta promjena je danas sve intenzivnija i sve uočljivija, te se tako jasno opaža kako na osobnom, tako i na obiteljskom, te na društvenom lokalnom i globalnom planu. U ovo vrijeme postmoderne i krajnjeg individualizma u prvom je planu ideja individualnosti, samoostvarenja i slobode; ukratko, ideja koja nužno zahtjeva radikalan prekid sa bilo kojim elementom koji bi bio baština prošlosti i načina razmišljanja koji je ta prošlost promovirala i neprestano pokušavala usaditi u svaki novi naraštaj. Geslo današnjeg vremena moglo bi se svesti na tvdnju da mi je dozvoljeno ama baš sve, da na sve imam pravo ukoliko to ne ugrožava isto pravo drugoga. Jedan od najslikovitijih i najradikalnijih primjera ostvarivanja takvog «prava», koji je otišao do krajnosti, je slučaj nekog njemačkog poslovnog čovjeka koji se podvrgnuo nizu plastičnih operacija želeći biti - tigar! O tome smo slučaju mogli čitati i u našim domaćim tiskovinama i gledati prilog jedne domaće televizijske kuće. Kako i ne bi, kad čovjek u svojoj slobodi ima «pravo» pretvoriti se u tigra! S druge strane u naše se vrijeme sve vrijednosti tretiraju kao proizvodi na stalažama veletrgovina; izaberemo koje hoćemo i s njima činimo što hoćemo; a onda ih bacimo u smeće kad nam prestanu biti potrebne. Starih vrijenosti/robe na tim stalažama sa kojih trpamo proizvode u našu košaru, poput povjerenja, bračne vjernosti, obitelji, dosljednosti, transparentnosti, iskrenosti, tolerancije, ljubavi, opraštanja, prijateljstva, sebedarja, itd., više nema. Zamijenile su ih neke nove «vrijednosti». Na tim policama više nema niti vjere, sadržaja onostranog, transcedentnog, mističnog, ljudskim osjetilima nedohvatljivog, ali, s druge strane, onoga što ljudsko srce itekako naslućuje da je tu, da je stvarno i istovremeno zadivljujuće. Upravo mistično, otajstveno; to je ono što ljudska narav prepoznaje, jer je u nju samu, u tu našu narav, upisana čežnja da se upotpuni u tome mističnome, u tome što nije od i poput ovoga svijeta. To nije ništa drugo nego naša čežnja za vječnošću usred ove prolaznosti, usred ove uronjenosti u vrijeme i prostor u kojem nije moguće stati bar na trenutak. Ta čežnja za tajanstvenim obuzima ljudsko srce te ono neprestano traži onaj dio sebe koji će ga ispuniti. Zato je svaki čovjek bitno religiozno biće, ali ne iz straha zbog smrtnosti ili zla, već zbog vlastite naravi koja traži ispunjenje u Apsolutnome, u onoj stvarnosti koji nadilazi ovo empirijsko, opipljivo, dohvatljivo. Čovjekovo srce teži mističnome, otajstvenome, onome skrivenome povrh očima vidljivoga, iza koprene stvarnosti u koju smo uronjeni koja je nerijetko tako mučna. Zato je čovjek biće koje nadilazi samoga sebe, uzdižući se onkraj ovoga pojavnoga. A upravo je ovo naše vrijeme otelo iz okružja čovjekovog sadržaje koji su mu otvarali put prema ostvarenju te Čežnje, sadržaje koji su zadovoljavali tu njegovu glad za onostranim, za mističnim, otajstvenim. Ti sadržaji, vezani, naravno, uz religiju, nisu više na tržištu vrijednosti za kojima bi mi, suvremeni kupci, posegnuli. Ti se sadržaji danas tretiraju kao stvar prošlosti, stvar koja je, kao, onemogućavala individualnost ili ograničavala slobode, pa se pokušavaju u medijima prikazati kao nešto zastarjelo, otrcano i nazadno, kao nešto što pripada muzejima, arhivima, čak kao nešto što je predmet ismijavanja, osobito kod onih koji za tim vrijednostima i dalje pružaju ruke. Iz naše je okoline, iz našeg je života prefidno uklonjeno sve što bi nam ukazivalo na tu našu Čežnju i na put prema njezinom ostvarenju; pojam svetog profaniziran je do u beskraj, sve je podloženo zaradi i beskrajnom uživanju i komoditetu, zabavi do besvijesti kako bi se zatomilo taj naš osjećaj beznađa u svijetu bez Svetoga bez kojeg se ne ostvarujemo u punini. Čak je i iz svijeta onih koji nastoje ustrajati u kakvom - takvom obliku religioznosti, tog jedinog ispravnog puta prema Svetomu koji nas ispunja do kraja, uklonjeno puno toga što bi imalo izraz mističnog; preostale liturgije i pobožnosti pozapadnjačeni su i profanizirani do krajnjih granica, pretvoreni u sterilne happeninge koji su postali servisi za uslišavanje želja, a ne mjesta susreta sa Svetim, onostranim, mističnim, mjesta susreta sa Bogom u kojem je jedino ispunjenje naše naravi. Namjesto toga je kao «pravo» samoostvarenje promovirana bezgranična individualnost i sloboda, koje su nerijetko krinke i pokrića za svaku vrstu nastranosti, sve kako bi se kroz industriju zabave zaradilo ogroman novac i manipuliralo ljudima provocirajući njihovu glad za uživanjem kao zamjenom za samoostvarenje u Svetom, mističnom, onostranom. Zato je kao bijedni, lažni nadomjestak za sveto i mistično promovirana bajka i magija. U želji da se čovjeku ipak da prostor za sveto, promovira se nazovi-mistično, u kojemu je čovjek, kao neki čarobnjak sa čarobnim štapićem u ruci, baš kao Harry Potter, vlasnik i gospodar onostranog, što ga ne nadilazi, nego čime vlada, upravlja, manipulira. Tu žeđ sa svetim, onostranim, za samoostvarenjem, pokušava se zatomiti bajkom o Harryju Potteru, žeđ za duhovnim prevariti new age idejama koje nas opet žele pretvoriti u masu pukih konzumenata, bez prava na vlastiti identitet. Čežnja čovjeka za sobom vodi ostvarenju jedino kroz susret sa istinskim Svetim; kroz susret sa Bogom. Svaka čast i književnosti i filmu, ali ideje čarobnjaštva i magije kakve su tamo zastupljene nikako ne mogu zadovoljiti ovu našu čežnju za Svetim, koja počiva duboko u našim srcima. |