Arhangel
05.11.2005., subota
Sretan stoti rođendan!
Vlastiti stoti rođendan zaista je obljetnica koju rijetko tko među nama živima ima priliku proslaviti. Proživjeti čitavo stoljeće pojava je vrijedna pažnje, osobito kada je riječ o bardu hrvatskog pjesništva Dragutinu Tadijanoviću (1905.). Taj živahni i lucidni starčić, rukava uvijek prepunog dosjetki i šala na vlastiti i na račune drugih, proživio je čitav vijek na ovim našim stranama. A bijaše to vijek krvaviji nego bilo koji drugi, na prostoru Europe koji ni jedan rat u prošlosti nije mimoišao, koji je osjetio svaki totalitarizam koji je vladao u tom burnom vremenu. Osobito nije bilo lako pjesničkom duhu, koji je pozvan stvarnost iščitavati dublje nego prosječan čovjek, koji je pozvan promišljati čovjekovo postojanje u punini. A sve to ispuniti, i k tome ne biti uvučen u ralje dnevnopolitičkih zbivanja, što je ovdje kod nas bilo osobito opasno, značilo je biti s jedne strane izoliran, a opet, s druge strane beskrajno slobodan, i svoj. Našem je Tadiji sve to uspjelo. I on je, grešan čovjek kao bilo tko od nas, čitavo prohujalo krvavo stoljeće, ostao postojan i dosljedan peru, pun životne radosti. U slučajnom susretu na jednom skupu prije nekog vremena, stari je Tadija Arhangelu i njegovoj prijateljici prokomentirao: «Sjednite, ruke su vam hladne… Pa ćemo o tome pjemu napisati!» Tadijanović je drugovao sa mnogim antologijskim ličnostima hrvatske kulture dvadesetoga stoljeća, a osobito mu je drago sjećanje na Ivana Gorana Kovačića, kojemu je sam Tadija predložio da imenu doda i ime Goran, kako bi se razlikovao od Kovačića starijeg. Bila je to prva pojava imena Goran u Hrvata. Zanimljivo bi bilo pročitati Tadijine memoare i ući malo u sjećanja tog vremešnog starčića, svojevrsne žive povijesti zadnjih stotinu godina. U tom bi se sjećanju našlo puno toga, od osobnih priča i događaja, strahova, nadanja, planova, radosti, razočarenja; svega onoga što prati jedan ljudski život. Tu bi bila i tuga za nedavno preminulom pjesnikovom voljenom suprugom. Bilo bi tu i sjećanja na događaje koji su obilježili i nacionalnu nam povijest; od careva Franza Josepha I i Karla IV Habsburga, kralja Aleksandra i Stjepana Radića, preko vremena Pavelića i Tita, sve do zbivanja koje pamtimo i mi mlađi. Kako li se tek osjeća stogodišnjak koji je većinu života proveo u Zagrebu, a u isto je vrijeme živio u čak pet država, te preživio oba svjetska rata, kao i nedavni nam Domovinski rat! Sve je to ta stara pjesnička duša preživjela i duboko proživljavala. S druge strane, kako to kod nas već biva, oko Tadijanovića su se ovih dana okupili političari sitnog i krupnog zuba, te svi oni likovi iz javnog života koji za sebe drže da ovoj naciji nešto znače. Pa su se sa satrim dobrim Tadijom fotografirali, grlili i ljubili, nadajaću se, valjda, da će i na tom stogodišnaku ubrati pokoji bod popularnosti. Ili da će upiti štogod dugovječnosti od tog starčića. Zaista je to bijedno, ali vjerujem da ih je Tadija itekako dobro pročitao i da već u rukavu ima kakvu šaljivu pjesmicu i na njihov račun. Dragom nestoru hrvatskog pjesništva dvadesetog stoljeća; Dragutinu Tadijanoviću, želimo obilje svakog Božjeg blagoslova, zdravlja duha, duše i tijela, obilje stvaralaštva i, kad za to bude vrijeme, miran prijelaz u Nebesku Domovinu! Sretan rođendan, Pjesniče!!! |