Arhangel
28.10.2005., petak
VRIJEME
Zaista se ponekad čini kako dan prođe brzo, i čovjek se i ne okrene, a prođe čitavi tjedan, mjesec, godina… I što je življenje čovjekovo, nego trenutak tek, maleni odsječak povijesti u svemiru, jedan mig u eonima kojih je prohujalo toliko mnogo od onoga trenutka kada je Stvoritelj rekao svoje vječno Da, i kada je iz svega toga ništavila stvorena sva stvarnost koju poznajemo. Osvrnuvši se i pogledavši retrospektivno na prošlost koja nam je dana, ne ostaje nam ništa drugo nego u nutrini svojega srca prihvatiti jedno pomirenje sa činjenicom da prošlost zapravo ne postoji, da su od tog pustog vremena koje je ostalo iza nas u našem sjećanju ostali tek ostaci misli na ono kroz što smo prošli. Štoviše, upravo je ono kroz što smo prošli oblikovalo nas da budemo ono što jesmo sada. Upravo takva sjećanja nazivamo poviješću, a povijest je za pojednica upravo ono njegovo osobno, samo njegovo sjećanje, samo njegovi osjećaji koji se bude na pomisao na to sjećanje. Sve što smo uspjeli ušićariti od tog silnog proživljenog života, stane nam u sjećanje tek, i to onako ljudsko, ograničeno sjećanje. Pa se, osvrnuvši se unazad, pitamo; je li vrijedio sav taj trud!?Promišljati svoje dane znači izdići se iznad ovostranosti svojega življenja; po tom uzdizanju duha iznad pojma vlastitog života očituje se transcedentalna dimenzija nas ljudi, ono iskonsko božansko u nama koje nas veže sa samim Stvoriteljem svemira i čovjeka. Pa pogledavši iz te perspektive svoje dane, pitamo se o njihovom smislu, želimo ih vrednovati jer će nas u našoj prolaznosti zadovoljiti samo jedan odgovor; a taj je odgovor onaj koji daje smisao; jesmo li protratili svoje dane, ili smo ih mudro iskoristili izgrađujući sebe i svijet oko sebe. Mnogi ljudi žale za nekakvom prošlošću koja je bila, kao, bolja, kad su više mogli, imali, i bili ovakvi ili onakvi. Zaista, žaliti za prošlošću besmisleno je, jer je prošlost jednostavno rečeno, potošena, i od nje je ostalo samo sjećanje koje nazivamo poviješću. Budućnost ne baštinimo; ona je opet samo ideja u našim mislima, a stvarno je neće nikada biti, jer će nam svaka budućnost biti zapravo – sadašnjost! Uostalom, budućnost je samo nada za koju nikada nije moguće reći da li će se stvarno ostvariti, jer nikada ne znamo hoće li sutrašnji novi dan i za nas osobno biti novi dan, tj. hoćemo li ga dožjeti i proživjeti ili ne; hoćemo li se ujutro probuditi! Na kraju nam ostaje samo naša sadašnjost. Ovo naše sada jedino je što imamo i što nam je sigurno dano. Iz perspektive ovog našeg sada prošlost i budućnost zapravo ne postoje; uvijek je stvarno samo ovo sada. Zato je pomirenje sa vlastitim sjećanjem, tj. prošlošću, uvjet za sretno i ispunjeno življenje ovog našeg sada. Biti u sadašnjosti opterećen sjećanjem na prošlost u koju se ne može nikada vratiti da bi se u njoj bilo što promijenilo, znači ne živjeti ono jedino što imamo; sadašnjost. Zato mnogima prođu najbolji dani i godine, a da toga nisu ni svjesni, jer uvijek žele živjeti u nekoj prošlosti koju smatraju boljom. A prošlost se samo čini boljom, jer je sigurna, jer, budući da je prošla, u njoj više nema neizvjesnosti. Prošlost zarobljava sadašnjost ukoliko joj se prepustimo, ukoliko se prepustimo letargiji koju nam sjećanje na neku daleku i puno «bolju» prošlost nosi. Zato je pomirenje u srcu sa sjećanjem na vlastitu povijest najbolji put za život u sadašnjosti, sadašnjosti koja će biti ispunjena smislom; sebedarjem, samoizgrađivanje, ljubavlju. U tom moru vremena koje nam je dano, pokoju kapljicu ćemo sačuvati za vječnost samo ako ta kapljica bude natopljena ljubavlju. U protivnom će nam svi dani proći poput kiše jesenje, ili snijega koji se u proljeće topi sa vrhova planina; kojih se više nitko i ne sjeća jer su se izgubili u vremenu u kojem je promjena jedino ono što je stalno. Zato je posvijestiti sebi ovo svoje sada, živjeti u sadašnjosti i nadati se budućnosti, jedina ostvariva perspektiva našega postojanja; sretnog i smislenog postojanja. Živjeti ovaj svoj život, ovdje i sada, sada živjeti svoju sadašnjost pomiren sa prošlošću, koju se ionako ne može promijeniti, ključ je uspješnosti življenja; u trudu, radu, sebedarju u ljubavi. I sve to – upravo sada. |