Arhangel
01.05.2005., nedjelja
Prvomajske šale
U svim zemljama diljem svijeta proslavljen je Međunarodni praznik rada – Prvi svibanj/Maj, koji, ne slučajno, pada upravo na blagdan svetog Josipa Radnika (prema gregorijanskom kalendaru), a ove se godine upravo na taj datum slavio i Uskrs (prema julijanskom kalendaru).Rad; djelatnost koja oplemenjuje čovjeka, koji njome oplemenjuje svijet i nastavlja divno djelo Božjeg stvaranja. Rad; Božji dar čovjeku kako bi ostvario samog sebe u činu stvaranja, kako bi svoje čovještvo oblikovao na sliku Boga Stvoritelja. Rad; neotuđivo pravo svakog ljudskog bića pod svodom nebeskim da umom i djelom izgrađuje sebe i svijet oko sebe. Rad; neotuđivo pravo čovjeka da kroz rad ostvaruje svoju slobodu i svoje mjesto u svijetu, da se potvrdi u redu stvaranja kao, uz anđele, najviše biće do Boga. Praznik rada imao je neslavnu sudbinu na ovim našim prostorima, kao i tolike vrijednosti koje smo izvrgnuli omalovažavanju i pretvorili ih u oruđe za promicanje vrijednosti koje nisu u službi čovjeka. Ovaj je blagdan bio sve samo ne blagi dan; pamtimo ga po paradama u svrhu promicanja komunističkog totalitarizma, u svrhu nikad stečene niti postojeće besklasne države i društva (jer uvijek su među «jednakima» neki bivali «jednakiji»!), pamtimo ga po omalovažavanju kao «ostatka prošlosti» u ne tako davno prohujalim godinama… Svakako je zajednički višekratnik svim našim proslavama Praznika rada činjenica da su upravo oni koji su taj blagdan i izborili i radi kojih i u čast kojih i postoji; radnici, ovim blagdanom u ovim našim balkanskim bespućima uvijek bili iznova izigravani. Nije nam i na kraj pameti uspoređivati se sa Castrovim beskonačnim govorima na Kubi, niti povlačiti paralele ili se uspoređivati s diktaturama u jednoj Sjevernoj Koreji ili režimu u Kini; ali, ruku na srce, radnici kod nas, u Hrvatskoj, svedeni su na brojeve u nečijem proračunu kako na njima što više zaraditi, a što manje ih platiti, ili ih uopće ne platiti, po mogućnosti. Tako i na ovogodišnji Praznik rada radnici ostaju u nadi da će, budu li se laktali i gurali, gazeći starije i sporije, možda od ovog blagdana jedinu korist imati u porciji graha sumnjive kvalitete koji će im nuditi sindikati i političari, samo kako bi im dali svoj glas na predstojećim izborima. Političari krupnoga zuba imali su kod nas ove godine izvrsnu priliku da opravdaju svoje nepojavljivanje među radnim pukom; a opravdanje je bilo u obilježavanu desete obljetnice vojno – redarstvene akcije «Bljesak» kojom je pred konac Rata za nezavisnost oslobođena Zapadna Slavonija. Naravno, momci koji su svoje živote dali za našu slobodu itekako zaslužuju da ih se sjećamo, ne samo na velike obljetnice poput nevedene, ali sve mi se čini da su njihove žrtve ovom prilikom tako savršeno poslužile političkim glavešinama u ovoj našoj učmaloj zemljici da izbjegnu suočavanju s gladnim pukom željnim rada, poštenih poslodavaca i koliko – toliko sposobnih političara koji znaju nešto više od davanja praznih obećanja i punjenja vlastitog džepa, prodajući svima nama rog za svijeću. Zato su pred gladnu rulju lešinari koji su se hranili na kostima poginulih branitelja poslali janje za klanje; trećerangiranog pomoćnika nekog od ministara toliko minornog značenja (u političkom smislu) koji se našao pozvanim, gle čuda, radnicima koji ni za kruh nemaju, govoriti o rastu bruto plaća u Hrvatskoj. Čovjek ili nema političkog iskustva, ili zdrave pameti, ili mu je obraz deblji od potplata najstarijeg opanka kad se usudio tako nebulozne tvrdnje govoriti pred umirovljenicima i radnicima koji su tko zna kada dobili zadnji novčić krvavo zarađenih plaća i mirovina! Zato nije ni čudo da je doživio takvu lavinu zviždanja tijekom govora. S druge su strane političari držali govore o žrtvama. Pitam se jesu li bili svjesni da jedne druge žrtve, žrtve njihove nesposobnosti, nevoljkosti i neznanja da se privrednoj krađi bez premca stane na kraj, u tome trenutku guraju ne bi li dobili porciju graha!? Premijer nam se vidljivo udebljao od kada je zasjeo na stolicu u Vladi! Misli li on na žrtve pljačke zadnjih desetljeće i pol, pljačke u kojoj nas nisu opljačkali ni Mleci, ni Turci, ni Austro-Ugari ni beogradski moćnici, već ovdašnji kriminalci koji su se slizali s lokalnim, pa i državnim vlastima, koji su ušli su sve pore vlasti; i zakonodavne, i izvršne i sudske, koji su ušli u sve pore društva, a najviše u gospodarske i medijske, sve kako bi kap po kap krvi sisali vlastitom narodu. Došli smo da tako niskog stanja svijesti da nam je neobična tvrtka u kojoj su plaće redovite, da je pravo čudo vidjeti profitabilnu tvornicu, da je zaprepašćujuće čuti o dobro poslujućoj tvrtci koja je bezbolno prošla kroz muke privatizacije! Hej, ljudi, pa gdje mi živimo!? Takvog kriminala ne bijaše ni pod čizmom generalskih diktatura u Latinskoj Americi; u tolikoj mjeri je ovaj proces uzeo maha da nam je već u svijesti kako je nesposoban onaj tko je mogao ukrasti, a to nije učinio, ili da je glupan tko se mogao okoristiti u privatizaciji, a to nije proveo, već je privatizaciju proveo pošteno. Vrijednosti smo izvitoperili; lokalni lopovi će sada pred lokalne izbore asfaltirati par cestica i otvoriti dvije kladionice; i gladni će im narod opet pljeskati i dati svoje glasove, bez obzira što su ti isti nekad moćne tvrtke uništili i na stotine radnika doveli na prosjački štap, a na opljačkanom novcu otvorili privatne tvrtke u kojima im desetak zaposlenika crnči za tisuću i pol kuna mjesečno. Tragično, ali istinito. I sada ti slavi Praznik rada. Nije naš obični čovjek gladan svetkovanja. Gladan je on rada; gladan je on kruha stečenog poštenim radom. Toliko samoubojstava branitelja i uništenih obitelji alkoholom i drogom ne bi ni bilo da ljudi rade i mogu računati na pristojnu plaću svakog prvog u mjesecu, plaću koja, doduše, neće omogućiti vile s bazenima, ali koja će osigurati život dostojan čovjeka. Dok se to ne ostvari, kod nas će na Prvi maja vladati prvomajska obmana. |