subota, 28.10.2006.

Sivi oblaci sudbine opet klize svoj put nadamnom,
Put dalekog kraja,
Gdje moja nekadašnja sreća, te jedina nada
Snove pletu...
Zvonki šum minulih vremena
Tuče mi slatkorječivu pjesmu tuge,
u Uši...
Kraj mene jure vlažna polja raznih nijansa suza; Šume,
Prelijepe Šume, negostoljubive,
Stabala punih trnja kroz koje šiba Studen vjetar; Planine
Daleke Planine, crne, mrkle, Snježnih brada,
Vrhova obavijenih maglenim cilindrima,
Prijete mi,
Prijete u neznanju da ću proći njihovom utrobom,
Utrobom mračnom i zagušljivom
...Tama...
tisuće šarenih svjetala rasutih po obroncima kraj mora,
pijesak pun dragog kamenja...
...srca puna nade...

- 06:09 -

Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 25.10.2006.

..za ljubav neću moliti već staklena zvona zvoniti..

Toplina, božanstvena toplina.. Rastislav se topio od miline dok je osjećao sve topline njegove drage; Toplinu njenog čvrstog zagrljaja, toplinu njenih mekih grudi, toplinu njenih leđa koja mu je palila dlanove, toplinu njenog daha na svom obrazu, te naposljetku toplinu njenih nježnih usnica na svojima. Nije se mogao sjetiti kada je zadnji put toliko uživao u jednom poljupcu; Točnije, mogao je, ali ne sasvim detaljno, jer je taj poljubac ujedno bio i jedan od prvih u njegovom životu. Dok su se Rastislavova čula prepuštala svoj milini hormonalne navale, njegov je um, kao i obično, radio punom parom. Zgražao se sam nad sobom; Kada i kako mu je sve ovo postalo rutina, običan ritual prije pražnjenja jaja?? Kada je on to zaboravio uživati u običnom poljupcu, zagrljaju, nježnom dodiru?? Nije si to olako priznao, no morao je, Rastislav je jednostavno imao obrambeni mehanizam, mehanizam koji je sprječavao emocije, mehanizam koji je svaku aktivnost pretvarao u igru.. Rastislav je sav život gledao kao jednu veliku igru sa mnoštvom čudnih pravila, pravila koja je on obožavao iz inata kršiti (ali zato u igrama nije volio varati op.a.)..

«Tvoj, moj i samo svoj..», nastavljao je brojati u svojim mislima.. Tužna istina je bila da je on sebe smatrao samo svojim.. «Private property», ili točnije «ničija zemlja», «solus» i te pizdarije.. Još tužnije je bilo to što je on nju smatrao samo svojom, samo on je imao pravo na nju, pravo gledati je požudno, milovati je, ljubiti i ..khm..ati. Već sto puta je vikao na sebe: «Sebična pizdo!», ali nije se osjećao previše krivim za to, on je znao da se ljudsko biće ne može posjedovati, naše meso da ( živo, mrtvo, cijelo, ili u komadima ), no ljudi sami, njihov razum, Ego, to im nitko ne može uzeti, kao i što oni sebe ne mogu dati, eventualno posuditi..
Žar ljubavne igre je prisilo Rastislava da prestane voditi filozofske rasprave sam sa sobom te se opusti i prepusti i duhom i tijelom svojoj zamamnoj djevojci.

«...jer ti me niiiisi..zna-o razuuumjeti..i ne bi mooooga-o..za mene uuuumrjeti...», tiho su stihovi Ninine pjesme prelazili iz auto-radija u Rastislavovu svijest.. «Umrijeti za Ninu, buahahaha..», smijao se Rastislav svojoj budalastoj misli. No onda ga je uhvatio njegov uobičajen slijed misli: Počeo je razmišljati i došao do zaključka da je to najveća glupost od sviju. Mi smo sebi samima sve što zapravo imamo, a svi drugi su nam zamjenjivi; Doduše, neki su kao potrošna «upotrijebi i baci» roba, dok gubitak drugih ljudi uzrokuje malo dublje rane koje je kasnije teško popuniti, pa ih vučemo za sobom kroz život u obliku bolne, stare uspomene. Nina ga je podsjetila na «Romea i Giuliu», za koje je Rastislav zaključio da ih je smislio ili netko tko godinama nije vidio pičke, pa je jako napaljen, ili žena, ili možda netko tko se tim dijelom htio dodvoriti ženi.. Jer muškarci su najromantičniji (i najagresivniji, ovisi o individui) kad su im jaja puna, ali su svejedno daleko od patetike ženskih emocija, jer muške emocije imaju svrhu (razmnožavati se), pa ih u tu svrhu i koriste, a žene su tobože emotivnije (jer dublje osjećaju >J), tj. njihova sama svrha i jesu emocije, pogotovo one obiteljske.. «Tipovi su tu da začnu obitelj, a ribe da je održavaju..», zaključio je Rastislav svoju pomalo šovinističku teoriju, te se zadovoljno uparkirao pred zgradom i izašao iz auta.

..Kraj trećeg..četvrti čim ga narišem..

- 18:31 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.10.2006.

Laganini street made poetry volume no.1

Tužna je sudbina
Ja nisam netko,znam
Ja nisam ni nitko
Ja nisam kukavica da se bojim
Al nisam ni hrabar, da te volim

U tvom mesu ja nađoh mnoge dane utjehe
Znojne i slatke
U tvojim očima nađoh svo razumijevanje svijeta
Toplo i nerazumno

Ja nisam tvoj, makar me svojim zvala
Al nisam ni svoj, da ti se dam

Ja sam hrabri rob, kukavni vojnik sudbine
Kojem suđeno je
Da maršira sam

Krivo tražiš, kad u meni tražiš sreću
Zamnom ostaju
samo tuga i jad..

- 18:11 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 20.10.2006.

Duhovi imperfekta (kvazi-nastavak staklenih zvona)

PlayStation, dvije čarobne riječi koje su Rastislava vraćale u najljepše doba njegova djetinjstva. Toliki sati pred TV ekranom, Rastislav mjesecima nije redovito jeo, spavao, učio ni pisao zadaće, nije se tuširao, on bi postao likovi iz igri, a likovi iz igri su postajali on. Zajedno su spašavali svijet, vozili aute, sk8 bez ozljeda, zaljubljivali se, mrzili i bojali, Rastislav je upijao njihove vrline i mane te se trudio postati kao oni. Najviše je vremena Rastislav poklanjao Final Fantasy-u..VIII,IX,X,VII,VI..Igrao ih je sve, ali najviše osmicu, otišao je toliko daleko da je (namjerno ili slučajno) poprimio neke karakterne crte glavnog lika, asocijalnost, samotnjaštvo, bijes prema svijetu i nepravdi..
To su bila davna vremena, prisjećao ih se rado sad već skoro odrasli Rastislav, no, kad bi taj dio sebe, svoje djetinjstvo i idole pokušao približiti voljenoj djevojci, naišao bi na hladni zid indiferentnosti i nerazumijevanja..

Poklopio je slušalicu i odpauzirao igru. Rastislav je još jedanput postigao potpunu katatoniju sa svojim PS-om, sa svojim FF-om.
Nakon dva, tri dana, primijetio je kako opet boluje od sindroma FF depresije. Njegov život mu se činio tako siv i dosadan, sve te društvene norme, sve te pizdarije za koje ga nije bilo briga.. Htio je nestati, biti upijen u taj drugi svijet fantazije, putovati u dobrom društvu sa mačem u ruci po svijetu i ubijati čudovišta, a ne slušati prenemaganje svoje djevojke koja je odjednom postala silno napaljena (ili se on ohladio??), ili slušati dosadna predavanja koja nije shvaćao , ili svoje dosadne prijatelje kojima je vrhunac života bio napiti se, ili se pilati na poslu..
Shvaćao je da mora nešto napraviti, ali ni to mu se nije dalo, pa je stalno odgađao svoju ponovnu resocijalizaciju, tonući sve dublje i dublje u svoj svijet mašte..

kraj dijela drugog, treći ubrzo..

- 17:27 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.10.2006.

Staklena zvona

Jedne mirne večeri na jednom mirnom krevetu u jednoj mirnoj sobi mirne zgrade u jednom mirnom gradiću..

"Teški infantilizam", mislio je Rastislav nakon još jednog razgovora sa svojom djevojkom. Prošlo je već petnaest minuta otkako je sjela u svoj auto i odvezla se kući. Nikako mu nije išlo u glavu što on zapravo radi snjom. Volio ju je, ali nije mogao uz sav svoj teret, svoju odgovornost i obveze, preuzeti i njen. Nije. Došlo mu je da si puca u glavu. Razmišljao je koliko mnogo riba ima na ovome svijetu, a baš njegova mora paničariti svaki put kad sjedne za volanom. Baš njegova mora voditi svoju majku sa sobom kad ju je nešto trta, npr. kad ju je odvela da bi si otvorila žiro račun. Glava ga je ubijala, nije volio toliko razmišljati o takvim "emotivnim" pizdarijama. Upalio je Playstation da odmori mozak i da mu misli odlutaju.



Nakon što je već milijardu puta iz ženskih ustiju čuo "nemoj bit takav" i "zašto si takav", Rastislavu jopš uvijek nitko nije uspio objasniti kakav je to.. Nije ljut..nije tužan..možda razočaran..jer ga nitko nije shvaćao..nitko, pa ni ona, dijete od dvadeset godina s kojim se već tri godine igra..A sam Lucifer zna da je pokušavao.. pokušao joj je reći - nije shvatila.. pokušao joj je pokazati - nije shvatila.. pokušao ju je uvesti u sebe, u svoje djetinjstvo, otvoriti se - nije shvatila i još se i naljutila na to.. Rastislav je ostao bez nade.. Neshvaćen..

Kraj dijela prvog

- 18:23 -

Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 10.10.2006.

Laganini poetry III

Samoubilačka pjesma

Kako početi
kad znaš da nemožeš završiti?!
Kad ti mukli šum stvara negativni tlak između ušiju
a glava ti je teška
kao da će
ako je ne pridržiš
propasti kroz rupu
kroz vrijeme i prostor
kroz slojeve zemlje
do njene jezgre
gdje počiva gravitacija.

Oči te umorno bole
ako ih zatvoriš – glava propada u bezdan
ako ih držiš otvorenima – iskočit će iz duplji
iskočiti će u u prljavi i zagušljivi svijet
u nadi
da ih netko zgazi
glanc novim pumicama
i da im zauvijek okonča patnju..

Cijeli svijet
sva toplina i hladnoća
vrište svoju pjesmu kroz tvoju kožu..
Kako onda početi?!
Kad tvoje tijelo očajnički želi završiti..


Ispričavam se svim svojim čitateljima što trenutno neam baš puno vremena posjećivati vas, čitati i komentirati, ali mi ostavite linkove na refreshima koje budem objavljivao pa vam se bum javil prvom prilikom.. a do tada bacite oko tu i tamo, jer ću nastaviti objavljivati..
lijep pOzDrAv..

- 13:54 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.10.2006.

Pula=grad događanja?!

Eh, tko bi rekao da živim u gradu u kojem se sve nešto događa.. a još manje da ću se ja naći u centru većine tih događanja..njc,njc,njc..
Da počnem, u sjeni gospodarskog sajma koji se odvija nekih stotinjak metara od mjesta s kojeg ovo pišem, na pulskoj Karolini a koji je definitivno osviježio šaroliku tminu pulske svakodnevnice, ovih se dana događaju kulminacije već više mjesečnih prevrtanja u Glasu Istre, istarskim svakodnevnim novinama. Sve je to završilo na TV, u vijestima, dnevniku i na "Otvoreno", s onom Hloverka likicom.. Iako neam pojma o čemu se točno radi i , kako bi zagorci rekli: "Ne bih se štel mešat", meni se glavna urednica koja me intervjuirala kada sam došao pitati za posao i ostali urednici koji su dobili nogu činili simpatičnim osobama, da mi je znat u ćemu su pogriješili?? Ovdje vlada žešća strka, svih brinu te pizdarije, a mnogi se i smiju glupostima koje TV novinari pričaju o Glasu..a ma.. Jedino što nebi htio je da dobim otkaz (treba mi lova za plaćati fax), ili da nam odjednom zapovijede da moramo pisati samo ono ša se glavešinama sviđa (Ipak je Glas jedna od najobjektivnijih novina u Hrvatskoj, iako moramo imati nešto malo žutila kako nas smeće od kompeticije nebi skroz pokopalo, jer hej, ljudi ipak više vole prljavi veš i glasine od činjenica, zar ne?!), ili da mnogi moji suradnici dobe nogu, jer nas ionako malo ima, pa je ludnica..
Kao da to nije dosta, i moji bivši kolege, mladi medicinari, poveli su mirni prosvjed u kojem traže da ih se vrati sve u međusmjenu, tj. da imaju nastavu od 10:45 do 15:35 (Ja sam član blažene generacije koja je tako imala uređen raspored), jer sada imaju opet stari sistem, tj. prvi razredi su ujutro (od 8), jer nemaju vježbe, drugi imaju međusmjenu, a treći i četvrti popodnevnu smjenu (Od 13 do 19), ako na to dodate da treći i četvrti imaju vježbe svako jutro od 7 do 10 skoro pola školske godine, a da se na tim vježbama samo stoji, radi ili sluša (više-manje) dosadne sestre i doktore u tmurnim prostorijama pulske bolnice koje nerijetko smrde po dezinficijensu, mokraći, fekalijama i znoju usaftanih bolesnika koje su neke sestre malo zapostavile. Uglavnom sve u svemu katastrofa, no ipak ja to nemogu opisati, najbolje da vam prenesem izjavu koju sam uzeo danas od jedne učenice iz Rovinja koja svaki dan putuje u školu:

Evo, sve vam je jasno koji je to pasji život.
I tako su mladi medicinari odlučili bojkotirati nastavu ( sve detalje i cijelu priču možete popratiti na Glas Istre Online, na webu), naravno, profesori su apsolutno oduševljenim time što im nitko nije javio da će ovi štrajkati, neki brane ravnateljicu koja je na bolovanju, dok drugi seru po njoj ( a kako sam išao u tu školu većina je optužbi točna ili vrlo blizu istini.), svi se međusobno krive, medicinari su organizirani koliko mogu (ipak su to još samo učenici koji su pokrenuli pravi križarski rat), čak su im i panduri srali jer su učenici koji su otišli prijaviti prosvjed (Koje gluposti?!) u MUP bili maloljetni, i time je prijava bila nevažeća..sramota.. A ja zbog njih (izborio sam se da ja to pratim) i faxa koji je počeo neam vremena ni pojesti nešto u miru.. no ne žalim se, iako sam danas na posao došao u 11:20 i još sam tu..mislim da ću se večeras otići napiti..
Nemam force više pisati, ne osjećam više jagodice prstiju, budem nastavio sutra sa novim vijestima iz srca događanja..

- 19:38 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 03.10.2006.

Mi je točna ura?!

Ima jedna stara, suhonjava, sijeda, brkata i nadasve dementna starica koja živi podno ulice kojom svaki dan prolazim.. Ta je bakica nadasve zanimljiva zbog toga što iz nekog meni nepoznatog razloga ona svako toliko izađe na tu nadasve kosu ulicu i tada zaustavlja prolaznike te ih pita ovim redom pritom im pokazujući svoj prilično stari ručni sat:
-koliko je sati?
-da li je točan moj sat?
-koji smo danas dan u tijednu?
Zaustavila je i mene nebrojeni put, na putu do/iz škole/grada, kad mi se nije žurilo i kad je, no uvijek bi joj stao i rekao točan sat, te provjerio njen (koji je ionako vjerojatno bio točniji od mog na mobitelu), a ukoliko bih je uočio prije no stigoh do nje, vadio bi mob i u letu joj vikao koliko je ura i koj je dan, bez da bi me išta stigla pitati.
Jedan sam dan igrom slućaja u toj istoj ulici ali na suprotnom nogostupu od staričina ulaza čekao jednu prijateljicu kojoj se očito nije žurilo.. Dok sam nervozan pušio ko turčin nebo se počelo mračiti od silnih oblaka.
«Tipičan jesenji dan», pomislih, kadli odjednom ugledam staricu kako izlazi iz svog portuna.
Zanimljivo, sjećam se da sam tog trenutka mislio o svojoj prijateljici tužnih očiju, zašto je moram toliko čekati, nisam imao novca na mobitelu pa je nisam mogao nazvati da provjerim.
Kišica je počela lagano padati, ja sam još uvijek čekao naslonjen na zid i promatrao staricu. Zagrmjelo je , ljudi su prolazili pokraj bakice ignorirajući njena pitanja, prvo su prošli neki klinci vraćajući se iz škole, petorica balavaca sa velikim torbama obučeni kao afroamerikanci iz hip-hop spotova. Mogao sam čuti kako dvojica raspravljaju o tome koliko je ko dobio na kladionici i koliki će biti rezultat između nekih španjolskih trećeligaša, druga su dvojca razmjenjivali pak neke podatke (slike,filmiće,pjesme) «plavimzubom», a posljednji je svojim mobitelom treće generacije reproducirao neki «čik pogodi..» turbofolk hit. Sva su petorica zadubljeni u svoje vitalne zanimacije u potpunosti zanemarili staricu pored koje su netom prošli, starica je ostala stajeti gledajući za njima kao da je u neodlučnosti da li da potrči za njima ili ih pusti u pizdu materinu, očito je odlučila ovo potonje, pa se lagano okrenula i vratila u portun. Pored nje je prošla i jedna "princeza", sva našminkana u visokim štiklama, no ona je samo pogledala jadnu staricu s neskrivenim gađenjem i brzo otišla u taktu tak-tak svojih štikli, vjerojatno joj se žurilo da joj kiša ne razmaže besprijekorno našminkanu facu.
Kiša je počela sve jače padati i počeo sam osjećati kako mi hladna voda prodire kroz majicu. Promatrao sam nestašne kapljica kako mi se zadržavaju na kosi, prošao sam rukom kroz nju i uvidjeo da je potpuno mokra, odlučio sam se pokupiti i ić doma na suho te nazvati prijateljicu i nasrati joj koji joj je kurac. No onda opet ugledah staricu kako stoji na suprotnoj strani ceste, imala je vrlo tužan pogled, kao da je plakala, a možda mi se to samo učinilo jer je sada već pljuštilo. Trenutak smo stajali tako, ko dvije dementne budale pod pljuskom koji je topio cestu, u izmaglici kapljica kiše, mokri do kože, pogled nam se sreo i postao vrlo suosjećajan, a zatim se starica okrenula i s haljinom koja se cijedila ušla u svoj portun i zatvorila vrata. Ja sam još malo stajao, sa promočenom cigaretom koja se raspadala u ustima, a čiji je žar odavna ugašen, zatim pogledah u nebo stadoh promatrati kako sivi oblaci plaču na moje lice, no onda mi je jedna krupnija kapljica sletila u desno oko, pa sam pomalo oslijepljen, pokisao i vrlo razočaran svojom prijateljicom (a da i ne spominjem vlastitu glupost) polagano krenuo penjati se po uzbrdici prema doma..

- 20:17 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

Design © by Gibo @HiTech@