Sivi oblaci sudbine opet klize svoj put nadamnom,
Put dalekog kraja,
Gdje moja nekadašnja sreća, te jedina nada
Snove pletu...
Zvonki šum minulih vremena
Tuče mi slatkorječivu pjesmu tuge,
u Uši...
Kraj mene jure vlažna polja raznih nijansa suza; Šume,
Prelijepe Šume, negostoljubive,
Stabala punih trnja kroz koje šiba Studen vjetar; Planine
Daleke Planine, crne, mrkle, Snježnih brada,
Vrhova obavijenih maglenim cilindrima,
Prijete mi,
Prijete u neznanju da ću proći njihovom utrobom,
Utrobom mračnom i zagušljivom
...Tama...
tisuće šarenih svjetala rasutih po obroncima kraj mora,
pijesak pun dragog kamenja...
...srca puna nade...
Post je objavljen 28.10.2006. u 06:09 sati.