petak, 18.08.2006.
Dok nas smrt ne rastavi.. dio drugi..
Adel je uživao, napokon sam, tulumi i brijačine nizali su se jedan za drugim tijekom slijedećih mjeseci, no kako je vrijeme prolazilo Adel je bivao sve češće bolestan. Nakon šest mjeseci i bezbrojnih napornih pretraga u birokracijom opterećenom hrvatskom zdravstvu Adelu je dijagnosticirana leukemija
, rak bijelih krvnih stanica.. Adel i njegova uža obitelj propali su u zemlju. Počeo je sve češće razmišljati o smrti, a odnosi s društvom i obitelji sveli su se na najmanju moguću mjeru, Adel se u potpunosti povukao u sebe. U slijedećih par mjeseci Adel je čekao da mu se zdravstveno stanje poboljša kako bi mogao otići na presađivanje koštane srži. Upoznao je i svog donora, Lauru, predivnu djevojku njegovih godina, duge smeđe kose išarane svijetlim pramenovima, duboko plavih očiju koje su ga podsjećale na morske dubine, osmjeha punog sitnih slatkih zubića, a sjekutići su joj bili malo izraženiji, tako da je podsjećala na malog zeku. Nije bila previše razvijena za svoje godine ( za muški dio: bila je daska ), no njemu se učinila poput najljepšeg stvorenja na Zemlji.. Adel je bio pečen, prepečen, i što je slabiji i blijeđiji bio, od terapije citostaticima nakon operacije, to je više volio to stvorenje koje mu je omogućilo da živi.. Dugo je razmišljao o tome da ju pozove vani, dugo je skupljao hrabrost, no napokon se jednog kišnog podneva, kada su ispijali čaj u njegovoj kuhinji tijekom jednog od njenih posjeta «najdražem bolesniku»,kako ga je zvala, Adel je skupio hraprost i upitao je.. Grčio se pokušavajući svojim mutnim pogledom prozrijeti odgovor kroz njeni sramežljivi smiješak.. Pristala je.. Ali pod uvjetom da izađu kad se potpuno oporavi.. Nitko nije bio sretniji od Adela, dala mu je nov razlog da pobijedi tu groznu autoimunu bolest, dala mu je novu nadu u oporavak, bila je njegov anđeo..
Nakon silnih terapija, Adel je izgubio svu kosu, vene su mu bile uništene, blijed ko krpa sjedio je u ordinaciji svoje onkologinje i čekao da mu priopći tko je jači, on ili bolest.. Sretna vijest, nema više ni traga bolesti, izliječen je, Adel se samo radovao spoju sa Laurom, oblačni zimski dan učinio mu se najljepšim kojega je ikada vidio, sunce mu je sijalo u glavi i grijalo njegovu neizmjernu sreću, požurio se da izađe iz bolnice i svijetu saopći radosnu vijest..
U tom trenu u blizini bolnice se u svojoj novoj, nabrijanoj golf petici sa svojom plavokosom bitcharkom vozio Marko. Iz njegovog je stereo sistema treštio mile kitić,»šampanjac». Njegova je cura pod očitim nedostatkom moždanih stanica zakljućila da je njen Marky, bogati tatin sin čiji je tata jedan od najvećih kamatara i dilera u gradu, zaslužio jedno oralno opsluživanje tijekom vožnje, pa je sagnula svoju lijepu, pametnu «Barbie» glavicu u Markyevo krilo i bacila se na posao.. Markyu je pušenje godilo, u navali endorfina u njegocv mozak on je sve snažnije pritiskao papučicu gasa, Kadli je odjednom, na raskrižju gdje je bilo crveno, svom silinom pokupio jednog mršavog i blijedog ćelavca koji je prelazio cestu zebrom. Svježe crvena krv je pošpricala šoferšajbu, a mladić je odletio potpuno krvav i slomljen preko golfa i ostao na mjestu mrtav u degeneričnoj pozi na mokrom asfaltu.. «Barbie» je tresnula glavom u volan i smrskala ionako šuplju glavu, a Marky je ostao ukočen od strave, s hlačama do koljena, ni kita mu se još nije spustila od navale adrenalina..
Vesna, Adelova samohrana majka, odkad je njenom najstarijem sinu diagnosticirana leukemija, radila je tri posla da bi otplatila kredite koje je digla za njegovo liječenje. Ta je sitna, mršava i prerano osijedjela ženica, pala u nesvijest kad su joj na vrata banuli nimalo empatični panduri da joj priopće tužnu vijest. Njegova obitelj je dugo tugovala za njim ( i za parama koje ih je koštalo njegovo liječenje te skromni pogreb, a koje su ih bacile u još veću bijedu i glad ).
Marko stariji, Markyev otac, kad je čuo za nesreću pojurio je u svom zadimljeno srebrnom mercedesu sl500 prema svom odvjetniku, koji je slovio kao jedan od najboljih u struci, a nakon pravnog riješenja pobrinuo se i za ono drugo, plavim kuvertama i prijetnjama preko telefona lokalnim "nepotkupljivim" plavcima i pravnom osoblju, neku siću je dao i Adelovoj majci ( niti dovoljno da pokrije troškove ukopa ), čisto da skine medije s kurca. I takoje mali Marky izbjegao sve tužbe i uhičenje, iako je u autu imao nešto lakših droga, te je na drukeru napuhao 1.3 promila. U policijskom izvješću je zapisano kako je kriv mehanički kvar kočnica na automobilu i skliski kolnik, iako su tragovi kočenja ostali jasno vidljivi dugo nakon nesreće.
Jedna od osoba koja je najviše plakala za Adelom bila je Laura, taj joj se dečko toliko svidio sa svojim originalnim razmišljanjima i idejama; Iskrenim osmjehom i nekim tajanstvenim žarom u očima.. Još dugo nakon toga ona je bdijela na njegovom grobu, sva u crnom i s nekim sjetnim pogledom u očima. Povremeno bi se i nasmiješila kada bi se sjetila nekog razgovora s njim, no taj se smiješak često pretvarao u plač kad bi se sjetila da ga više nikada neće vidjeti, više nikada neće razgovarati snjim, više nikada osjetiti njegovu blijedu toplinu, vidjeti to slatko, životom i bolešću ispijeno lice.. više nikada.. A dodatnu gorčinu joj je ostavljala činjeica da za taj strašan zločin.. nitko, nikada, neće odgovarati..
- 18:47 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
