S unutarnje strane...

srijeda, 23.05.2007.

Beskraj...

Ponekad me pričanje i pisanje odvedu nekim svojim stazama. Čini mi se da imam toliko toga za napisati - riječi su brojem beskrajne, poput zvijezda na ljetnom noćnom nebu. I svaka zvijezda ima tisuću priča koje se, nekako, moraju ispričati. Svjetovi priča i svjetovi spoznaja, sve je to tako beskrajno, tako obiluje životom, da je ponekad doista teško započeti. Ili biti sustavan. Želio bih vam pokazati sve te svemire, opisati ih, barem spomenuti. A onda me jedna zraka svjetla povede sa sobom i ja više ne znam jesam li vam rekao sve što sam morao. Možete li me pratiti u tu svjetlost, ili sam vas negdje, putem, izgubio? Moram li se vratiti na početak i objasniti sve ponovo, korak po korak? Ili, možda, ne?

23.05.2007. u 12:45 • 20 Komentara • Print • #

utorak, 15.05.2007.

“Tiha žudnja”

Neke stvari ne treba prešutjeti… Iako mi je mnogo ljepše pisati (i misliti) o dupinima…
Papa Benedikt je u Južnoj Americi. Donedavno utvrdi katoličanstva. A sad, javljaju se glasovi koji žele povratak starih, izvornih običaja – onih koje su misionari osvajači istrijebili. To je njihova prava tradicija, kažu. Osim toga, kršćani su se pokazali kao masovni ubojice, okrutni i nemilosrdni.
Južna Amerika nije jedina, naravno. Isto se dogodilo na mnogim mjestima u svijetu. Dogodilo se i nama, Slavenima. Ali, tko bi se toga sjećao – bilo je to prije 1300 godina, ili tako nešto. Zaboravili smo što smo bili, a sad smo – to što jesmo.
Bilo je davno, pa smo to smetnuli s uma. Ako je i bilo ubijanja u ime (nove) vjere – a bilo je, nema sumnje – davno bilo, sad se ni ne spominjalo.
Tamo se to dogodilo kasnije – prije nekoliko stotina godina, skoro nedavno. Pa su ubijanja još uvijek svježa u kolektivnom sjećanju. Narod pamti, usprkos svoj propagandi, usprkos svim manipulacijama, novcu i politici.
I sad, razlog zašto ovo pišem je besmrtna izjava trenutnog Pape. Suočen s teškim pitanjima izjavio je nešto ovakvo: “Da, istina je da je mnogo domorodaca umrlo u tom procesu, ali oni su cijelo vrijeme tiho žudjeli da budu pokršteni.”
Eto.
Što reći?
Tiha žudnja, nema što.

***

Zaslužujemo li, još se jednom pitam?

15.05.2007. u 20:37 • 33 Komentara • Print • #

subota, 12.05.2007.

Ponovno zajedno!

Pitao sam se, nakon duge zime, hoće li biti tamo? Kad sam krenuo čamcem, bio sam uzbuđen – kako i ne bi, kad sam očekivao susret sa starim prijateljima! Ali, znao sam da možda neće biti baš na tom mjestu; možda ću samo gledati u daljinu i čekati ih. A možda…
Uzeo sam sa sobom dvije svježe štrudle od višanja i – koje li kombinacije! – malo jagoda. Doručak na moru.
Bonaca. Zlarin iza mene. Gasim motor. Ah, evo me opet ovdje. Tako mi je nedostajao ovaj mir – ovo nedirnuto, savršeno mjesto bez ljudi… Ah.
Deset minuta. Dvadeset. Uživam u jagodama. Gledam u daljinu, tamo prema Obonjanu i Velikoj sestri. iz tog smjera obično stižu. Ali, danas ih izgleda nema.
Nije važno. Ovdje je tako lijepo. Doći će oni već.
I tada, u niskom letu, prema meni dolazi gospodin galeb! Slijeće na vodu, niti dva metra od čamca. “Hej”, razveselim se, “hoćeš malo?” Bacam pola jagode, a on ju hvata brzinom munje. Međutim, nije mu se svidjela – odmah ju ispušta.
“Što radiš ovdje?” pita ispod glasa i gleda me jednim okom, sa strane. Primjećujem da na kljunu ima crvenu mrlju veličine pola centimetra.
“Doručak”, odgovaram. “Šteta što sam pojeo štrudle, to bi ti se svidjelo više od jagoda. Riba nemama, žao mi je.”
“Nema veze,” kaže nakon male stanke. “Čekaš nekog?”
“Čekam prijatelje. Dupine. Nisam ih vidio od prošlog ljeta. Ne mogu do njih bez čamca.”
Zamahuje krilima. “Prijatelje? Zašto nisi s ljudima, na obali?”
Sliježem ramenima. “Često sam tamo. Ali, ovdje mi se više sviđa…”
Gleda me još malo onako iz profila, a zatim uzlijeće. “Na krivom si mjestu. Slijedi me…”
Leti prema zapadu, prema Tijatu. Ne oklijevam, palim motor i krećem za njim. Minuta, dvije, tri… Ajme! Evo ih!!! Kakva sreća! “Hvala ti gospodine galebe,” vičem prema nebu, “danas ih ne bi našao bez tebe…”
Ima ih oko desetak – mnogo manje od ljetne skupine. Zabrinute misli mi prolete umom, ali ih odbacujem. Sigurno su tu negdje, sve je u redu.
Dvoje njih kreće prema čamcu – ravno na mene! Ispred čamca zranjaju, a zatim iskaču s druge strane. Smijem se od uha do uha, nešto pričam, ni sam ne znam što…
“Hej, vratio si se!” kaže jedan od njih.
“Da, da, vratio sam se…” grcam.
“Dobro je, dobro…”, ponovo zaranjaju.
Moram vas nešto pitati, mislim. Znam da me čuju, nema potrebe da govorim.
Pitaj.
“Zaslužujemo li mi preživjeti?” Ovo sam ipak izgovorio. U bonacu. U tišinu.
Tako mi se i vratilo. U tišini.
Nema ih nekoliko minuta, a onda opet posvuda oko čamca, skakuću, zaranjaju, pušu, smiju se…
Zaboravljam na pitanje; smijem se i pušem s njima! Ne znam koliko vremena prolazi, ne znam ni o čemu pričamo; ništa ne znam, osim da sam ponovo sretan.
I na kraju… “Pozdravi prijateljice i prijatelje”, kaže jedan od njih dok se baca na leđa nekoliko metara od mene.
“Hoću, hoću…”, vičem za njima dok odlaze, ovaj put prema istoku. Ne slijedim ih; znam da je dovoljno za danas, za prvi put. Okrećem prema Lupcu, pristajem u malu uvalicu i uspinjem se do labirinta. Još je tamo, nedirnut.
I dok polako hodam sunčanim labirintom, misli su mi još s njima. U onom plavetnilu. Duboko.

PS
Kad nema fotoaparata, dobar je i mobitel! Ovo vam je današnja fotkica – mahnuo vam je perajom, nadam se da se vidi!

12.05.2007. u 17:15 • 13 Komentara • Print • #

četvrtak, 10.05.2007.

Om Bhur Bhuva… Galaktika

Televizija nije sport za koji imam previše vremena. Ali, ponekad me neke stvari privuku, a da i ne znam zašto.
A zašto me ova privukla, shvatio sam tek nakon nekoliko epizoda. (Budući da mi je SF bila prva literarna stepenica – kratka priča u nekadašnjem časopisu “Sirius” – još uvijek me zabavlja i nadahnjuje taj žanr.) Slušam špicu, a i glazbu u cjelini i jako mi se sviđa. Ali, ne samo da mi se sviđa, nego ima još nešto, iako ne znam točno što. I tek sam prije nekog vremena shvatio – pa to je ona slavna, toliko pjevana i ispjevana Gajatri mantra!
Neobično mjesto za čuti tako nešto, a čisto sumnjam da je itko od klasičnih SF fanova to uopće shvatio. Također, nemam ni najmanju ideju koliko duhovnjaka ikada pogleda neki SF. Sve u svemu, eto, ako niste znali, svake srijede na drugom programu, u špici jedne SF serije (zove se, ako niste shvatili iz naslova posta, “Galaktika”), uredno se pjeva drevna vedska himna Surji (otprilike “po vuku”: om bhur bhuva svaha; tat savitur varenijam; bhargo devasja dimahi; dijo jonah praćodajat), u kontekstu koji… hm, zapravo, kontekst je sasvim u redu. Naime, sadržaj serije je intrigantan, a jedno od najvažnijih pitanja koja se provlače kroz nju je: “Da li čovječanstvo zaslužuje preživjeti?”
I da ne ostane samo na zanimljivosti u svezi Gajatri mantre, pitam se, pitam, što vi mislite o tome: zaslužuje li?

10.05.2007. u 20:21 • 14 Komentara • Print • #

nedjelja, 06.05.2007.

Pustinja, labirint i... pozdrav!

Pozdravčić svima, posebice curicama i dečkićima koji su željno očekivali novi post! :-)))
U međuvremenu, bio sam u pustinji, blizu mjesta gdje je, kažu, prije mnogo tisuća godina Mojsije dobio petnae... ups, ne, deset zapovijedi. :-) No, nisam išao zbog toga, već zbog vjetra... o tome, jednom drugom prigodom. Mogu samo reći da je milina vratiti se u zelenilo - ni ne znaš koliko ti nedostaje, sve dok ga nema!

Dok me nije bilo, nastao je još jedan labirint - ovaj put živi labirint jer će u njemu rasti hrana! Nu, da ne pričam, ima fotografija na neokulturi.

Toliko danas od mene. Mašem i pozdravljam!

06.05.2007. u 11:33 • 6 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.