Marketing
Ponovno zajedno!
Pitao sam se, nakon duge zime, hoće li biti tamo? Kad sam krenuo čamcem, bio sam uzbuđen – kako i ne bi, kad sam očekivao susret sa starim prijateljima! Ali, znao sam da možda neće biti baš na tom mjestu; možda ću samo gledati u daljinu i čekati ih. A možda…
Uzeo sam sa sobom dvije svježe štrudle od višanja i – koje li kombinacije! – malo jagoda. Doručak na moru.
Bonaca. Zlarin iza mene. Gasim motor. Ah, evo me opet ovdje. Tako mi je nedostajao ovaj mir – ovo nedirnuto, savršeno mjesto bez ljudi… Ah.
Deset minuta. Dvadeset. Uživam u jagodama. Gledam u daljinu, tamo prema Obonjanu i Velikoj sestri. iz tog smjera obično stižu. Ali, danas ih izgleda nema.
Nije važno. Ovdje je tako lijepo. Doći će oni već.
I tada, u niskom letu, prema meni dolazi gospodin galeb! Slijeće na vodu, niti dva metra od čamca. “Hej”, razveselim se, “hoćeš malo?” Bacam pola jagode, a on ju hvata brzinom munje. Međutim, nije mu se svidjela – odmah ju ispušta.
“Što radiš ovdje?” pita ispod glasa i gleda me jednim okom, sa strane. Primjećujem da na kljunu ima crvenu mrlju veličine pola centimetra.
“Doručak”, odgovaram. “Šteta što sam pojeo štrudle, to bi ti se svidjelo više od jagoda. Riba nemama, žao mi je.”
“Nema veze,” kaže nakon male stanke. “Čekaš nekog?”
“Čekam prijatelje. Dupine. Nisam ih vidio od prošlog ljeta. Ne mogu do njih bez čamca.”
Zamahuje krilima. “Prijatelje? Zašto nisi s ljudima, na obali?”
Sliježem ramenima. “Često sam tamo. Ali, ovdje mi se više sviđa…”
Gleda me još malo onako iz profila, a zatim uzlijeće. “Na krivom si mjestu. Slijedi me…”
Leti prema zapadu, prema Tijatu. Ne oklijevam, palim motor i krećem za njim. Minuta, dvije, tri… Ajme! Evo ih!!! Kakva sreća! “Hvala ti gospodine galebe,” vičem prema nebu, “danas ih ne bi našao bez tebe…”
Ima ih oko desetak – mnogo manje od ljetne skupine. Zabrinute misli mi prolete umom, ali ih odbacujem. Sigurno su tu negdje, sve je u redu.
Dvoje njih kreće prema čamcu – ravno na mene! Ispred čamca zranjaju, a zatim iskaču s druge strane. Smijem se od uha do uha, nešto pričam, ni sam ne znam što…
“Hej, vratio si se!” kaže jedan od njih.
“Da, da, vratio sam se…” grcam.
“Dobro je, dobro…”, ponovo zaranjaju.
Moram vas nešto pitati, mislim. Znam da me čuju, nema potrebe da govorim.
Pitaj.
“Zaslužujemo li mi preživjeti?” Ovo sam ipak izgovorio. U bonacu. U tišinu.
Tako mi se i vratilo. U tišini.
Nema ih nekoliko minuta, a onda opet posvuda oko čamca, skakuću, zaranjaju, pušu, smiju se…
Zaboravljam na pitanje; smijem se i pušem s njima! Ne znam koliko vremena prolazi, ne znam ni o čemu pričamo; ništa ne znam, osim da sam ponovo sretan.
I na kraju… “Pozdravi prijateljice i prijatelje”, kaže jedan od njih dok se baca na leđa nekoliko metara od mene.
“Hoću, hoću…”, vičem za njima dok odlaze, ovaj put prema istoku. Ne slijedim ih; znam da je dovoljno za danas, za prvi put. Okrećem prema Lupcu, pristajem u malu uvalicu i uspinjem se do labirinta. Još je tamo, nedirnut.
I dok polako hodam sunčanim labirintom, misli su mi još s njima. U onom plavetnilu. Duboko.
PS
Kad nema fotoaparata, dobar je i mobitel! Ovo vam je današnja fotkica – mahnuo vam je perajom, nadam se da se vidi!
Post je objavljen 12.05.2007. u 17:15 sati.