S unutarnje strane...

petak, 10.11.2006.

Predsjednik Drnovšek na Interliberu

Eto, i to smo odradili! Bilo je uspješno u svakom pogledu, usprkos manjim improvizacijama koje smo morali usput uklopiti u predviđeni program događanja.
Još malo - ali samo malo - o problemu izvještavanja. Zapravo su bili prisutni predstanici svih relevantnih medija. Osobno sam odradio intervju za Obiteljski radio i neke druge radijske postaje koje nisu mogle biti na licu mjesta, a predsjednik Drnovšek je usprkos predviđenom protokolu i rezerviranom vremenu samo za unaprijed najavljene, bio susretljiv i dao izjave svima koji su bili tamo. Koliko čujem, prilozi su s bili jučer posvuda, od velikog intervjua u Jutarnjem listu, do pola sata a HRT-ovom Životu u živo. Ipak, zanimljivo je da se rijetko gdje spominje mala izdavačka kućica koja je za sve to zaslužna i organizirala glavni događaj Interlibera. Kao da im ime “Dvostruka duga” teško klizi s jezika, dok “velike igrače” bez problema spominju. Ali, neka, neću više o tome. Sve im opraštamo, tko god stoji iza toga. Mi smo svoje napravili, a bome i predsjednik. A ako nekome smeta to što jesmo, neka – valjda će jednom shvatiti što je važno, a što nije.
Prije nego bilo što kažem o cijelom događanju, moram reći jasno i glasno da je to bio Aleksandrin dan! Trebali ste je vidjeti kako se snalazi s protokolom i osiguranjem, onim našim i onim slovenskim. Sve je moralo biti na svom mjestu – od buketa cvijeća na stolu, čaše vode, rasporeda stolica, pripreme ozvučenja, kontakta s medijima, popisa odbora za doček i novinara – i čega sve ne. Mislim da se vozila na adrenalinu barem pet dana prije. Ali, izvrsno je odradila svoj posao – više nego izvrsno. Da ne govorim o pripremi svega i kontaktu s Valentinom, predstojnicom ureda predsjednika Drnovšeka. Ne biste vjerovali što je sve potrebno za organiziranje nečeg ovakvog. Prekjučer, dan uoči dolaska, usred svega toga, Valentina ju je nazvala i prenijela osobno predsjednikovo pitanje “Da li je ok i u formi?” Lijepa gesta brižnosti. Zna čovjek što organizatori podnose na svojim leđima.
Ali, vrhunac je bio u trenutku Drnovšekova dolaska na Interliber. U pratnji mnogobrojnih policijskih vozila i osiguranja, predsjednik je stigao sat vremena ranije od dogovorenog (to je bio onaj dio improvizacije). Naravno da se skupilo mnogo promatrača, a i sam odbor za doček koji se sastojao od predstavnika velesajma, nakladnika i slovenskog veleposlanstva, bio je brojan. Odjednom su se svi stisnuli oko jadnog čovjeka, predlažući mu da najprije ide ovamo ili onamo; malo sjesti, pogledati slovenski štand, obići sajam, u ured direktorice… Budući da nas je iznenadio ranijim dolaskom, jednostavno se moralo odustati od predviđenog plana. A to je bilo poput znaka za napad! Naime, iznimno je zanimljivo gledati kako ljudi mijenjaju pristup kad se nađu pred institucijom. “Predsjednik republike” nije osoba, to je institucija. A od institucije se može imati koristi. Pa onda počinju male, sitne ljudske igrice. Simpatično, ali opasno. Kao primjerice gaf jednog od velilkih igrača (neću spominjati imena, nema smisla) koji je predsjedniku ponudio izdavanje njegove knjige kad bude napisana!!! Drnovšek ga je samo pogledao i rekao da je knjiga napisana i već objavljena. Bilo je još naoko bezazlenog “nametanja” i “guranja” u prvi plan, ali i to je prošlo, pa je stvar krenula utvrđenim tijekom. Stekao se dojam da se predsjednik uvelike oslanjao na Aleksandrinu sposobnost organiziranja i vještinu snalaženja u raznim neočekivanim situacijama (primjerice – trebalo je stvoriti nalivpero za potpisivanje; pet minuta i ono se pojavilo!)
Čak je i osiguranje (ono američkog tipa – “man in black” sa slušalicama u ušima i opasnog izgleda) za svaku stvar pogledavalo Aleksandru, a njeno klimanje glavom bilo je znak da nešto može ili ne može. Ja sam se povukao u pozadinu – oko predsjednika je bilo ionako dosta gužve, a Aleksandra je sigurnom rukom vodila sve ostalo.
Napravio sam malu najavu prije potpisivanja, uglavnom neku vrst isprike jer je dosta ljudi došlo očekujući predavanje, a Drnovšek to zapravo nije želio napraviti. Ipak, upravo zbog očekivanja ljudi Aleksandra ga je uspjela nagovoriti da se obrati okupljenima, makar kratko. Iskreno mislim da je ona jedina to i mogla – da je bilo tko drugi pokušao promijeniti njegovu namjeru, ne bi uspio.
Mislim da je oko pet stotina ljudi jučer dobilo predsjednikov potpis na knjigu. Gotovo dva sata potpisivanja i svakome ljubazan osimjeh i poneka riječ. Više njih mi je reklo da je predsjednik iznimna osoba, da zrači mirom i spokojom, a neki su otišli sa suzom u oku. Ne čudi me, pa uostalom sam sam već pisao o “prosvjetljenom predsjedniku”. Sada, nakon još jednog iskustva s njim, mogu samo potvrditi ono što sam i ranije mislio. Svaka riječ koju je rekao u pet minutnom obraćanju publici bila je na mjestu, kao i svaki postupak kojemu sam svjedočio. Gospodin Drnovšek doista želi prenijeti poruku i pomoći ljudima u očuvanju ljudskosti. Koristi mjesto na kojem se nalazi, ali ako je bilo tko bilo kada na ispravan način koristio predsjedničku funkciju, onda to radi ovaj čovjek! Jer, ima li išta vrednije i važnije od promijene u načinu razmišljanja i stvaranja boljeg svijeta?
Aleksandra i ja smo ga posljednji otpratili do službenih vozila. Stisnuo sam mu ruku i poželio sreću u onome što radi. Uzvratio mi je istim riječima, ali ne kurtoazno, već iskreno, jer zna što radimo.
Na neki način, osjećam olakšanje. Mnogo je posla kojeg je potrebno napraviti, mnogo toga za reći, napisati i promijeniti. Olakšanje osjećam zato jer znam da postoji netko s mnogo većim utjecajem, a s istom porukom. Možda će on uspjeti tamo gdje mi nismo mogli.
Nadam se da će ga ljudi čuti i poslušati. Iskreno se nadam.

Image Hosted by ImageShack.us