nedjelja, 02.03.2014.

osamdeset i drugi dan

Ne mogu zaspati. Ponovno mislim na strah. Do tog trenutka nisam ni bila svjesna koliko sam uplašena i da svako živo stvorenje drhti pred smrću. Sve to što se dogodilo u taj jedan jedini dan u kojem su me odveli iz mog doma, nisam pomislila na to. Čak i kada su se začuli pucnji u glavu djevojčice što su je silovali pa ostavili mrtvu jer nije imala snage poslije svega ustati i odvući se u autobus…
Osluškujem. Sada uviđam da je razlog straha to odsustvo da bilo što ćutim.
Praznina.
Kao da na tren prestanu djelovati sva osjetila u tijelu…
Čini mi se da je dan prošao prebrzo i nisam imala vremena o ničemu razmisliti. Oni koje žalosti skučenost vremena ili prostora gdje se odvija stvarnost, oni koje ubija dosada zbog traćenja uzaludnog protjecanja sati – s kakvom li se razdraganosti prepuštaju bljeskanju munja koje bacaju svijetlo na sadržaje u okruženju! Za dušu koju mori praznina svijeta, – opsjednuta je nepogodom, nedaće su joj okrepljujuća hrana, najvažniji sastojak svakog časa – žestina koja stvara smisao usred sveopće besmisli. Mrzi sve što je plemenito, časno i strastveno. Kalja dušu kukavičlukom i onemogućava da osjeti zanos i ustreptalost.
Najžešće se obruši na svojstvo da budeš ono što jesi i tjera te da se zbog toga osvećuješ na nedužnima.
Toga sam dana, dolaskom onog nepoznatog mladića u moj dom, otpočela drugačiji život. Bojala sam se da uskoro više neću moći povezati taj prethodni svoj život s onim u što se preobrazio.
Neko sam vrijeme ležala samo tako i bez misli i promatrala hoće li se i kada će se proširiti tanka bljedunjava pruga svjetlosti koja dolazi ispod krova. Još je bila noć, ali već sam prizivala jutro novog dana Osluškivala sam usnule žene i od prigušenog ravnomjernog disanja podilazila me je jeza. Nijedno dijete nije zaplakalo.
Možda ne plaču jer već znaju da je to uzaludno, jer su nijema od straha. Ponekad djeca naslute više od odraslih, pomislim dok me je umor postupno savladavao pa, protiv volje, zaspim…

- 14:52 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2014  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.