Ne mogu zaspati. Ponovno mislim na strah. Do tog trenutka nisam ni bila svjesna koliko sam uplašena i da svako živo stvorenje drhti pred smrću. Sve to što se dogodilo u taj jedan jedini dan u kojem su me odveli iz mog doma, nisam pomislila na to. Čak i kada su se začuli pucnji u glavu djevojčice što su je silovali pa ostavili mrtvu jer nije imala snage poslije svega ustati i odvući se u autobus…
Osluškujem. Sada uviđam da je razlog straha to odsustvo da bilo što ćutim.
Praznina.
Kao da na tren prestanu djelovati sva osjetila u tijelu…
Čini mi se da je dan prošao prebrzo i nisam imala vremena o ničemu razmisliti. Oni koje žalosti skučenost vremena ili prostora gdje se odvija stvarnost, oni koje ubija dosada zbog traćenja uzaludnog protjecanja sati – s kakvom li se razdraganosti prepuštaju bljeskanju munja koje bacaju svijetlo na sadržaje u okruženju! Za dušu koju mori praznina svijeta, – opsjednuta je nepogodom, nedaće su joj okrepljujuća hrana, najvažniji sastojak svakog časa – žestina koja stvara smisao usred sveopće besmisli. Mrzi sve što je plemenito, časno i strastveno. Kalja dušu kukavičlukom i onemogućava da osjeti zanos i ustreptalost.
Najžešće se obruši na svojstvo da budeš ono što jesi i tjera te da se zbog toga osvećuješ na nedužnima.
Toga sam dana, dolaskom onog nepoznatog mladića u moj dom, otpočela drugačiji život. Bojala sam se da uskoro više neću moći povezati taj prethodni svoj život s onim u što se preobrazio.
Neko sam vrijeme ležala samo tako i bez misli i promatrala hoće li se i kada će se proširiti tanka bljedunjava pruga svjetlosti koja dolazi ispod krova. Još je bila noć, ali već sam prizivala jutro novog dana Osluškivala sam usnule žene i od prigušenog ravnomjernog disanja podilazila me je jeza. Nijedno dijete nije zaplakalo.
Možda ne plaču jer već znaju da je to uzaludno, jer su nijema od straha. Ponekad djeca naslute više od odraslih, pomislim dok me je umor postupno savladavao pa, protiv volje, zaspim…
Post je objavljen 02.03.2014. u 14:52 sati.