četvrtak, 20.02.2014.
sedamdeseti drugi dan
Kad se približilo podne već nas ima za nekoliko autobusa, a čim sam to pomislila na ulici ispred moje kuće zaustave se dva pa nas odvode iz dvorišta...
Ima ljudi koji ne znaju biti obzirni prema drugome. Ili ne znaju to pokazati?!
Stojimo u redu. Strpljivo. Pokorno. Kao da se nešto dijeli.
Treba mi proljeće. Sada odmah.
Više od sveg čudi poslušnost žena. Podložnost naredbama.
Što je gluplje od ženske logike? Naravno: muška taktika.
Pokušavam to objasniti činjenicom da vojnici imaju oružje, ali slutim da je pravi razlog jer još uvijek vlada nevjerica, privremena ukočenost, naznaka da odbijaju prihvatiti što se događa.
Minut žalosti za sve prilike koje sam propustila.
A možda se radi o naivnosti, o uvjerenju da netko zna što i zbog čega radi – da postupak ima opravdanje. Ni sama nisam u stanju razlučiti što zapravo jest. Kasnije ću u tom prepoznati strah koji paralizira misli, pokrete i osjećaje. Ulazimo. Jedna po jedna.
Bitno je doći do toga da priznaš sebi da si budala, posle je sve lakše.
Mlađa žena u redu iza mene je prodavačica iz trgovine mješovite robe blizu mog novog doma pada u nesvijest čim je ušla u autobus. Čula sam od drugih žena da su joj muža jutros ubili na pragu kuće kad su ih razdvajali. Ja je podižem na sjedište pored i stavljam glavu u krilo.
Nije zagrljaj ako možeš da dišeš.
Blijeda je, a čelo joj je hladno na dodir. Diše jedva čujno.
Zaspati sa željom da sanja voljenog, jer zna da drugo poželjeti ne može
Otkopčavam pojas njene haljine.
Ponekad sam sjenka, ali uglavnom sam žena iz sjene.
Obukla je svijetlozelenu, pomalo svečanu haljinu, preko koje nosi tamnozelenu bluzu s velikim crvenim cvjetovima. Čini mi se kao da ću zaplakati od pogleda na svilenu bluzu mlade žene koja je jutros izgubila muža.
Slažem se da su dvije glave pametnije od jedne, ali ponekada ta druga glava treba samo da šuti i snažno zagrli…
Netko, preko sjedala, pruža bocu i ona pije, a ja otresam kapi vode što padaju na bluzu pa je smještam u uspravan položaj.
Jačina zagrljaja ni malo ne ovisi od tjelesnoj snazi.
Ne otvara oči čitavo vrijeme kao da su joj zatvoreni kapci posljednja obrana pred istinom.
Od vječnosti do trenutka. I onda opet ta vječnost. Zauvijek
„Kreći!“ vikne netko i autobusi kreću.
Što smo stariji to nam češće razgovori završavaju sa zaključkom: 'život je smeće'!
U svakom su po dva vojnika pored vrata. Žene sjede između pokrivača, jastuka, plastičnih vrećica s hranom, košara, torbi, kofera… ostataka normalnog života.
Ono kad duboko uzdahneš da nekome nešto objasniš pa shvatiš da je uzalud i uzdisaj pretvoriš u izdisaj to se dogodilo kad se jedna žena provukla između sjedišta i uvukla između mene i žene zatvorenih očiju. Ima kakvih trideset i pet godina.
„Ne boj se dušo,“ veli mi i tapše me po ruci.. „Još smo žive.“
„Ne bojim se,“ odgovorim jer, a što drugo mogu odgovoriti?
- 11:13 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...
(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.
