Kad se približilo podne već nas ima za nekoliko autobusa, a čim sam to pomislila na ulici ispred moje kuće zaustave se dva pa nas odvode iz dvorišta...
Ima ljudi koji ne znaju biti obzirni prema drugome. Ili ne znaju to pokazati?!
Stojimo u redu. Strpljivo. Pokorno. Kao da se nešto dijeli.
Treba mi proljeće. Sada odmah.
Više od sveg čudi poslušnost žena. Podložnost naredbama.
Što je gluplje od ženske logike? Naravno: muška taktika.
Pokušavam to objasniti činjenicom da vojnici imaju oružje, ali slutim da je pravi razlog jer još uvijek vlada nevjerica, privremena ukočenost, naznaka da odbijaju prihvatiti što se događa.
Minut žalosti za sve prilike koje sam propustila.
A možda se radi o naivnosti, o uvjerenju da netko zna što i zbog čega radi – da postupak ima opravdanje. Ni sama nisam u stanju razlučiti što zapravo jest. Kasnije ću u tom prepoznati strah koji paralizira misli, pokrete i osjećaje. Ulazimo. Jedna po jedna.
Bitno je doći do toga da priznaš sebi da si budala, posle je sve lakše.
Mlađa žena u redu iza mene je prodavačica iz trgovine mješovite robe blizu mog novog doma pada u nesvijest čim je ušla u autobus. Čula sam od drugih žena da su joj muža jutros ubili na pragu kuće kad su ih razdvajali. Ja je podižem na sjedište pored i stavljam glavu u krilo.
Nije zagrljaj ako možeš da dišeš.
Blijeda je, a čelo joj je hladno na dodir. Diše jedva čujno.
Zaspati sa željom da sanja voljenog, jer zna da drugo poželjeti ne može
Otkopčavam pojas njene haljine.
Ponekad sam sjenka, ali uglavnom sam žena iz sjene.
Obukla je svijetlozelenu, pomalo svečanu haljinu, preko koje nosi tamnozelenu bluzu s velikim crvenim cvjetovima. Čini mi se kao da ću zaplakati od pogleda na svilenu bluzu mlade žene koja je jutros izgubila muža.
Slažem se da su dvije glave pametnije od jedne, ali ponekada ta druga glava treba samo da šuti i snažno zagrli…
Netko, preko sjedala, pruža bocu i ona pije, a ja otresam kapi vode što padaju na bluzu pa je smještam u uspravan položaj.
Jačina zagrljaja ni malo ne ovisi od tjelesnoj snazi.
Ne otvara oči čitavo vrijeme kao da su joj zatvoreni kapci posljednja obrana pred istinom.
Od vječnosti do trenutka. I onda opet ta vječnost. Zauvijek
„Kreći!“ vikne netko i autobusi kreću.
Što smo stariji to nam češće razgovori završavaju sa zaključkom: 'život je smeće'!
U svakom su po dva vojnika pored vrata. Žene sjede između pokrivača, jastuka, plastičnih vrećica s hranom, košara, torbi, kofera… ostataka normalnog života.
Ono kad duboko uzdahneš da nekome nešto objasniš pa shvatiš da je uzalud i uzdisaj pretvoriš u izdisaj to se dogodilo kad se jedna žena provukla između sjedišta i uvukla između mene i žene zatvorenih očiju. Ima kakvih trideset i pet godina.
„Ne boj se dušo,“ veli mi i tapše me po ruci.. „Još smo žive.“
„Ne bojim se,“ odgovorim jer, a što drugo mogu odgovoriti?
Post je objavljen 20.02.2014. u 11:13 sati.