četvrtak, 13.02.2014.

šezdeset i peti dan

U danima promjene što nastupa dok počinjem iz večeri u večer zalaziti pored šanka gdje sa šalicom toplog čaja ispred sebe u gotovo praznoj prostoriji pomišljam na one dane kad sam neko vrijeme jednako tako provodila s gospodom boemima. Ima nešto u tim kavanama gdje ljudi provode vrijeme poprimajući da svi, u toj kavani, misle iste stvari.
Neki su tako usrano uvijek tamo. Oni kao da čak dođu prije otvaranja. Kako je ti nepristojno. Kako provincijski. Ah Bože moj, zar je toliko snažna moja želja da im pripadam?
Ranije su ljudi iz poštovanja skidali šešir. Sada kada vidim da se poznanici susretnu na ulici vade iz ušiju slušalice. Kakva se silna važnost pripisuje jednakom pogledu na život?!
Mislim da niti jedan pjesnik, uključujući i sebe samu, još uvijek nije napisao pjesmu koja je odraz tog stanja. Dovoljno je pogledati kako iskrive lice kad između njih prođe jedno od bića koje se čini kao da gleda unutar sebe i s kojim se nikako ne mogu poistovjetiti.
Obožavam jednostavna životna zadovoljstva. Ona su posljednja utočišta nas kompliciranih.
Posvuda se pojavljuju stvari kao što je šalica čaja preda mnom na šanku. Čim je ugledam, dođe mi da kažem: „Dosta je, ne igram se više.“
Više cijenim dugogodišnji postojan plamen nego trenutni bljesak i vječnu tamu.
Predobro razumijem da sam stigla, da sam preduboko utonula. Pretpostavljam da se ljudsko biće ne bi smjelo "potpuno zakopati" u šutnju, samoću i predati. Što to znači?
Na površinu izbijaju neka nedostajanja.
To ne znači da sam ustrašena. Da se bojim. Da se trebam plašiti neodređene i nepoznate strahote pa, prije nego legnem u postelju s voljenim, zaviriti ispod kreveta kao da će otud ispuzati užas ili… ili će banuti se usred noći i naglo otvoriti vrata – nahrupiti bjesomučni bezumnici. Više ne zapadam u takva stanja. Međutim, ipak sam uznemirena.
Taman kada postaneš dovoljno iskusan u svemu, shvatiš da si proporcionalno nesposoban da ta iskustva primijeniš u praksi.
Evo već pola sata izbjegavam pogledati šalicu čaja. Gledam povrh, ispod, nadesno, nalijevo, ali nju ne. Vrlo dobro mi je poznat ritual ispijanja toplog napitka u pet popodne i bezbrižnog čavrljanja. Znam vrlo dobro za okupljanje dokonih susjeda u zgradi gdje su nam udijelili podrumski stan kad su nam dokinuli status izbjeglica i prognanika.
A kažu da je sreća stanje uma i da možeš odlučiti biti sretan?!
Osvrnem se oko sebe. Nastupilo je doba kad ljudi više nemaju novaca. To se vidi. Ne izlaze.
Možda je nekoć odjekivao žamor, ali sad prostor zjapi. Uglavnom su stolovi prazni s ponekim usamljenim očajnikom kao suhi lista u ogoljeloj krošnji početkom zime – kao da su ga napustili svi prijatelji i tko zna kamo otišli, valjda trbuhom za kruhom…
SMS mog voljenog:
„Igra poljubaca i dodira.“

- 17:44 -

Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< veljača, 2014 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28    

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.