U danima promjene što nastupa dok počinjem iz večeri u večer zalaziti pored šanka gdje sa šalicom toplog čaja ispred sebe u gotovo praznoj prostoriji pomišljam na one dane kad sam neko vrijeme jednako tako provodila s gospodom boemima. Ima nešto u tim kavanama gdje ljudi provode vrijeme poprimajući da svi, u toj kavani, misle iste stvari.
Neki su tako usrano uvijek tamo. Oni kao da čak dođu prije otvaranja. Kako je ti nepristojno. Kako provincijski. Ah Bože moj, zar je toliko snažna moja želja da im pripadam?
Ranije su ljudi iz poštovanja skidali šešir. Sada kada vidim da se poznanici susretnu na ulici vade iz ušiju slušalice. Kakva se silna važnost pripisuje jednakom pogledu na život?!
Mislim da niti jedan pjesnik, uključujući i sebe samu, još uvijek nije napisao pjesmu koja je odraz tog stanja. Dovoljno je pogledati kako iskrive lice kad između njih prođe jedno od bića koje se čini kao da gleda unutar sebe i s kojim se nikako ne mogu poistovjetiti.
Obožavam jednostavna životna zadovoljstva. Ona su posljednja utočišta nas kompliciranih.
Posvuda se pojavljuju stvari kao što je šalica čaja preda mnom na šanku. Čim je ugledam, dođe mi da kažem: „Dosta je, ne igram se više.“
Više cijenim dugogodišnji postojan plamen nego trenutni bljesak i vječnu tamu.
Predobro razumijem da sam stigla, da sam preduboko utonula. Pretpostavljam da se ljudsko biće ne bi smjelo "potpuno zakopati" u šutnju, samoću i predati. Što to znači?
Na površinu izbijaju neka nedostajanja.
To ne znači da sam ustrašena. Da se bojim. Da se trebam plašiti neodređene i nepoznate strahote pa, prije nego legnem u postelju s voljenim, zaviriti ispod kreveta kao da će otud ispuzati užas ili… ili će banuti se usred noći i naglo otvoriti vrata – nahrupiti bjesomučni bezumnici. Više ne zapadam u takva stanja. Međutim, ipak sam uznemirena.
Taman kada postaneš dovoljno iskusan u svemu, shvatiš da si proporcionalno nesposoban da ta iskustva primijeniš u praksi.
Evo već pola sata izbjegavam pogledati šalicu čaja. Gledam povrh, ispod, nadesno, nalijevo, ali nju ne. Vrlo dobro mi je poznat ritual ispijanja toplog napitka u pet popodne i bezbrižnog čavrljanja. Znam vrlo dobro za okupljanje dokonih susjeda u zgradi gdje su nam udijelili podrumski stan kad su nam dokinuli status izbjeglica i prognanika.
A kažu da je sreća stanje uma i da možeš odlučiti biti sretan?!
Osvrnem se oko sebe. Nastupilo je doba kad ljudi više nemaju novaca. To se vidi. Ne izlaze.
Možda je nekoć odjekivao žamor, ali sad prostor zjapi. Uglavnom su stolovi prazni s ponekim usamljenim očajnikom kao suhi lista u ogoljeloj krošnji početkom zime – kao da su ga napustili svi prijatelji i tko zna kamo otišli, valjda trbuhom za kruhom…
SMS mog voljenog:
„Igra poljubaca i dodira.“
Post je objavljen 13.02.2014. u 17:44 sati.