petak, 07.02.2014.
pedeset i deveti dan
Gromko odjeknula tišina od ustrajnog granatiranja što se protezala nad gradom i beskrajno produljila iščekivanje što drijema nad razrušenim krovovima…
Zagledam se u vedro nebo i maštom stvorim jedan predivni oblačak pa ga promatram kako plovi, a vrijeme prolazi i nitko se ne pojavljuje na vratima.
Ipak, ne usuđujem se izaći mada vjerujem da, osim zlata, od mene nemaju što tražiti.
Samo mi se učinilo. Naravno da nije moguće, je l' da?
Mislim da će me vojnici zaobići i zato više ne treba u podrumu tražiti sklonište.
Znam što ne znam. Znam i da ću naučiti. Zato što hoću.
Baš dok sebi pripremam kavu, začujem komešanje i struganje nogu pred vratima. Znam da su došli k meni. Osjećam se kao da sam zakasnila na posljednji vlak ili propustila nešto, a ne znam što? Padne mi napamet da sam mogla pobjeći. Možda sam mogla otići ranije, čim je počela pucnjava ili još noćas preskočiti ogradu dvorišta iza kuće i pod okriljem mraka potrčati kroz kukuruzišta. Zašto sam ostala? Što sam čekala, čemu se nadala?
Opet ne spavam noćima. Opet slažem slova u nekom čudnom nizu. Mom nizu
Voljeni moj ionako je uglavnom izbivao. Bivak je našao među braniteljima.
Poklonite mi nekoga da me nauči da prespavam noć. Ili dan. Svejedno. Samo da se naspavam.
Naglo, od udarca noge, otvore se vrata…
Ponekad budemo grubi, prema onima koje volimo bez ikakvog razloga,
Stegne me u grlu. Na ulazu stoji mladić. Izgleda kao da je siguran da baš njega očekujem.
Ja, još uvijek osamnaestogodišnja djevojka u četvrtom mjesecu trudnoće.
Stojim pored štednjaka. krećem glavu prema njemu i zastajem u pokretu. Ne govorim ništa.
„Sastavi slagalicu, udahni život slici koju stvoriš. To je magija koju posjeduješ.“ kažem u sebi bez glasa samoj sebi.
„U vašem ćemo dvorištu okupiti žene,“ kaže došljak glasno makar ga ništa ne pitam.
Prospu mi se misli nekad kao špekule po podu pa ne mogu da ih pohvatam već samo ostanem nepokretna i gledam kako se kotrljaju okolo.
A onaj nezvani gost ne kaže ni koje žene ni zašto, a, čini mi se, trebao je objasniti jer vrata nisu bila zaključana.
Riječi nisu potrebne ako znaš pročitati pogled.
Duboke misli daleko putuju: voljeni bi se ponekad noću ušuljao u naš novi dom pa spustio u podrum ispod. Da pričamo o glupostima i smijemo se. Obožavam ga kao pjesmu što je prava usporedba kad govorim o njemu, o onom mjestu tamo gdje sam tih ružnih dana pisala svoje pjesme, poeziju makar od nje ionako nema pomoći, ja to znam…
Šetala bih sada. kilometrima, u bilo kom pravcu sa nekim koga poznajem a ne znam i po tko zna koji puta sama sebi postavljala to jedno isto pitanje:
„Tko zna čemu služe bića s dušama krcatim stihovima ljubavnih pjesama?“, a još uvijek nisam sigurna da razumijem zašto se okrutna stvarnost upetljala u moj život i hvata za gušu.
SMS mog voljenog:
„Duboke misli daleko putuju.“
- 15:59 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Opis bloga
Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...
(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.
(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.
