Gromko odjeknula tišina od ustrajnog granatiranja što se protezala nad gradom i beskrajno produljila iščekivanje što drijema nad razrušenim krovovima…
Zagledam se u vedro nebo i maštom stvorim jedan predivni oblačak pa ga promatram kako plovi, a vrijeme prolazi i nitko se ne pojavljuje na vratima.
Ipak, ne usuđujem se izaći mada vjerujem da, osim zlata, od mene nemaju što tražiti.
Samo mi se učinilo. Naravno da nije moguće, je l' da?
Mislim da će me vojnici zaobići i zato više ne treba u podrumu tražiti sklonište.
Znam što ne znam. Znam i da ću naučiti. Zato što hoću.
Baš dok sebi pripremam kavu, začujem komešanje i struganje nogu pred vratima. Znam da su došli k meni. Osjećam se kao da sam zakasnila na posljednji vlak ili propustila nešto, a ne znam što? Padne mi napamet da sam mogla pobjeći. Možda sam mogla otići ranije, čim je počela pucnjava ili još noćas preskočiti ogradu dvorišta iza kuće i pod okriljem mraka potrčati kroz kukuruzišta. Zašto sam ostala? Što sam čekala, čemu se nadala?
Opet ne spavam noćima. Opet slažem slova u nekom čudnom nizu. Mom nizu
Voljeni moj ionako je uglavnom izbivao. Bivak je našao među braniteljima.
Poklonite mi nekoga da me nauči da prespavam noć. Ili dan. Svejedno. Samo da se naspavam.
Naglo, od udarca noge, otvore se vrata…
Ponekad budemo grubi, prema onima koje volimo bez ikakvog razloga,
Stegne me u grlu. Na ulazu stoji mladić. Izgleda kao da je siguran da baš njega očekujem.
Ja, još uvijek osamnaestogodišnja djevojka u četvrtom mjesecu trudnoće.
Stojim pored štednjaka. krećem glavu prema njemu i zastajem u pokretu. Ne govorim ništa.
„Sastavi slagalicu, udahni život slici koju stvoriš. To je magija koju posjeduješ.“ kažem u sebi bez glasa samoj sebi.
„U vašem ćemo dvorištu okupiti žene,“ kaže došljak glasno makar ga ništa ne pitam.
Prospu mi se misli nekad kao špekule po podu pa ne mogu da ih pohvatam već samo ostanem nepokretna i gledam kako se kotrljaju okolo.
A onaj nezvani gost ne kaže ni koje žene ni zašto, a, čini mi se, trebao je objasniti jer vrata nisu bila zaključana.
Riječi nisu potrebne ako znaš pročitati pogled.
Duboke misli daleko putuju: voljeni bi se ponekad noću ušuljao u naš novi dom pa spustio u podrum ispod. Da pričamo o glupostima i smijemo se. Obožavam ga kao pjesmu što je prava usporedba kad govorim o njemu, o onom mjestu tamo gdje sam tih ružnih dana pisala svoje pjesme, poeziju makar od nje ionako nema pomoći, ja to znam…
Šetala bih sada. kilometrima, u bilo kom pravcu sa nekim koga poznajem a ne znam i po tko zna koji puta sama sebi postavljala to jedno isto pitanje:
„Tko zna čemu služe bića s dušama krcatim stihovima ljubavnih pjesama?“, a još uvijek nisam sigurna da razumijem zašto se okrutna stvarnost upetljala u moj život i hvata za gušu.
SMS mog voljenog:
„Duboke misli daleko putuju.“
Post je objavljen 07.02.2014. u 15:59 sati.