nedjelja, 02.02.2014.

pedeset i četvrti dan

Da li mi se odista nešto promijenilo u životu?
Uzrok većine nesretnosti duguje žrtvovanju onog za čim se najviše žudi zbog onog što se želi upravo sada ovog trenutka.
Ako nije to, kako nazvati te moje večernje izlaske odjednom, zastajkivanje u rijeci prolaznika, promatranje lica i traženje uzničara?
Možemo izabrati da bacimo kamenje nekamo, u vodu recimo i zatim gledamo kako se šire krugovi, gađamo nekog kao kad kamenujemo grešnicu, jednostavno se spotičemo o kamenje putem kojim prolazimo ili se penjemo preko njih, ili izgradimo nešto s njima.
Vjerujem da se preobražavam. To je najtočnija dijagnoza. I najneugodnija.
Najgore je od svega izgubiti dan, dozvoliti da prođe tako, a da se uopće nismo nasmijali.
Činjenica je da sam prestala zbrkano razmišljati.
Vi postajete ono o čemu razmišljate čitav dan.
U meni se nagomilalo mnoštvo sitnih promjena, a da ih nisam bila svjesna.
Sve što u životu ne prihvatimo stvara problem dok smo se pomiriti s tim
Puno tog nisam opazila dok jedne lijepe večeri nije razbuktan pravi prevrat. Odjednom kao da život promatram u razbijenom ogledalu: slike su izlomljene, izgled neskladan.
A već tri dana susrećem tu prpošnu beštijicu, tu curu. Uvijek izgleda kao da je upravo izašla iz kozmetičkog salona, uvijek spremna za seks.
To je jedna od onih mogućnosti da se ostvare snovi, a život učini zanimljivim
Na licu mi se javlja sretan osmjeh. Nespojiv sa zakonom uzročno-posljedične veze.
Postoje mnoge staze i stranputice koje nikuda ne vode ili odlaze ondje gdje ne želimo otići, ali se s vremenom, ma kojom pošli, dođemo do neželjenog kraja. U smrt.
Zračim kao da sam očarana besmislenošću. (Besmisleno je bilo i ovo moje čekanje uzničara koji je na neki tajanstveni način nestao.)
Sve je prolazno. Pa i bol i tuga su samo privremena stanja. Ona se javljaju da nas poduče o životu i kada shvatimo koliko je oprečnih pojava suprotstavljeno zbog ljepote postojanja tada i one nestanu u noći umiranja...
Dakle, posljednjih dana nastupila je stanovita promjena. Ali kakva?
Čovjek koji postigne ono za čime žudi na štetu svoje savjesti nema uspješan život.
To moja umišljena promjena ne počiva na nekoj činjenici. A širi se, međutim, zahvaljujući zabludi da očekujem kako se događaji odvijaju u slijedu po kome sve što proizlazi ima svojstvo svog Tvorca, a ja to tumačim kao nagovještaj sreće i na usnama mi se pojavi sretan osmjeh. Ali avaj! Život počinje na drugoj strani očaja.
Postoji razlika između uzroka i posljedice.
Treba naučiti prepoznavati znamenja, a slijede ih.
Zamisao da je nešto izvor nečeg što po svojim osobinama ima jednaka svojstva ili biva s njima u skladnom odnosu – to zadovoljava samo našu sklonost kad pokušamo razumjeti.
Uvijek treba imati na umu da u sebi nosite silinu, strpljenje i strast koje vam daju snagu da posegnete za zvijezdama i promijenite život. Međutim, ako smo svjesni da pojave nisu čin određene namjere nego da upijaju eteričnu ukupnost iz okruženja – uvidimo da nam njihov izgled ništa ne govori ni o njihovom položaju ni o njihovoj biti.
Nešto kao ljubazni osmjeh trgovca koji vas navedi da kupite nepotrebnu stvar
Ali ne treba dozvoliti da se optereti bremenom briga. I treba razmisliti o tome tko je stvorio misli?! I zašto, zar ne, nespokojna ostati u zatvoru ako se vrata odškrinu?
Mudrost je moć da se sve vrijeme i znanje koje crpimo iz iskustva stečenog tijekom života ispravno iskoristimo.
Velike stvari se ne događaju neusiljeno i nagonski nego nizom malih stvari koje se sjedinjuju.
Može pobijediti halapljivu vječnost. Čak, ako pritom namjerno griješi.
Ne bojte se trnje u svom životnom putu jer ono služi samo do pušta podmićenu krv lažne požude u srcu.
Među sjenama što na svijet bacaju teret različitosti postojanja i stvarnosti u kojoj se to događa – to je mrlja od ništavila što ga okružuje i u koju utone.
SMS od mog voljenog:
„Vrijeme je za grljenje.“

- 09:28 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.