Da li mi se odista nešto promijenilo u životu?
Uzrok većine nesretnosti duguje žrtvovanju onog za čim se najviše žudi zbog onog što se želi upravo sada ovog trenutka.
Ako nije to, kako nazvati te moje večernje izlaske odjednom, zastajkivanje u rijeci prolaznika, promatranje lica i traženje uzničara?
Možemo izabrati da bacimo kamenje nekamo, u vodu recimo i zatim gledamo kako se šire krugovi, gađamo nekog kao kad kamenujemo grešnicu, jednostavno se spotičemo o kamenje putem kojim prolazimo ili se penjemo preko njih, ili izgradimo nešto s njima.
Vjerujem da se preobražavam. To je najtočnija dijagnoza. I najneugodnija.
Najgore je od svega izgubiti dan, dozvoliti da prođe tako, a da se uopće nismo nasmijali.
Činjenica je da sam prestala zbrkano razmišljati.
Vi postajete ono o čemu razmišljate čitav dan.
U meni se nagomilalo mnoštvo sitnih promjena, a da ih nisam bila svjesna.
Sve što u životu ne prihvatimo stvara problem dok smo se pomiriti s tim
Puno tog nisam opazila dok jedne lijepe večeri nije razbuktan pravi prevrat. Odjednom kao da život promatram u razbijenom ogledalu: slike su izlomljene, izgled neskladan.
A već tri dana susrećem tu prpošnu beštijicu, tu curu. Uvijek izgleda kao da je upravo izašla iz kozmetičkog salona, uvijek spremna za seks.
To je jedna od onih mogućnosti da se ostvare snovi, a život učini zanimljivim
Na licu mi se javlja sretan osmjeh. Nespojiv sa zakonom uzročno-posljedične veze.
Postoje mnoge staze i stranputice koje nikuda ne vode ili odlaze ondje gdje ne želimo otići, ali se s vremenom, ma kojom pošli, dođemo do neželjenog kraja. U smrt.
Zračim kao da sam očarana besmislenošću. (Besmisleno je bilo i ovo moje čekanje uzničara koji je na neki tajanstveni način nestao.)
Sve je prolazno. Pa i bol i tuga su samo privremena stanja. Ona se javljaju da nas poduče o životu i kada shvatimo koliko je oprečnih pojava suprotstavljeno zbog ljepote postojanja tada i one nestanu u noći umiranja...
Dakle, posljednjih dana nastupila je stanovita promjena. Ali kakva?
Čovjek koji postigne ono za čime žudi na štetu svoje savjesti nema uspješan život.
To moja umišljena promjena ne počiva na nekoj činjenici. A širi se, međutim, zahvaljujući zabludi da očekujem kako se događaji odvijaju u slijedu po kome sve što proizlazi ima svojstvo svog Tvorca, a ja to tumačim kao nagovještaj sreće i na usnama mi se pojavi sretan osmjeh. Ali avaj! Život počinje na drugoj strani očaja.
Postoji razlika između uzroka i posljedice.
Treba naučiti prepoznavati znamenja, a slijede ih.
Zamisao da je nešto izvor nečeg što po svojim osobinama ima jednaka svojstva ili biva s njima u skladnom odnosu – to zadovoljava samo našu sklonost kad pokušamo razumjeti.
Uvijek treba imati na umu da u sebi nosite silinu, strpljenje i strast koje vam daju snagu da posegnete za zvijezdama i promijenite život. Međutim, ako smo svjesni da pojave nisu čin određene namjere nego da upijaju eteričnu ukupnost iz okruženja – uvidimo da nam njihov izgled ništa ne govori ni o njihovom položaju ni o njihovoj biti.
Nešto kao ljubazni osmjeh trgovca koji vas navedi da kupite nepotrebnu stvar
Ali ne treba dozvoliti da se optereti bremenom briga. I treba razmisliti o tome tko je stvorio misli?! I zašto, zar ne, nespokojna ostati u zatvoru ako se vrata odškrinu?
Mudrost je moć da se sve vrijeme i znanje koje crpimo iz iskustva stečenog tijekom života ispravno iskoristimo.
Velike stvari se ne događaju neusiljeno i nagonski nego nizom malih stvari koje se sjedinjuju.
Može pobijediti halapljivu vječnost. Čak, ako pritom namjerno griješi.
Ne bojte se trnje u svom životnom putu jer ono služi samo do pušta podmićenu krv lažne požude u srcu.
Među sjenama što na svijet bacaju teret različitosti postojanja i stvarnosti u kojoj se to događa – to je mrlja od ništavila što ga okružuje i u koju utone.
SMS od mog voljenog:
„Vrijeme je za grljenje.“
Post je objavljen 02.02.2014. u 09:28 sati.