četvrtak, 30.01.2014.

pedeset i prvi dan

Nikad ne treba odustati. Uvijek se mora naći razlog i dalje nastaviti pokušavati….
Moram biti spremna ako ponovno sretnem svog uzničara da mi opet ne izmigolji.
Snaga je kad imate toliko razloga za plakati ali se radije osmjehnete umjesto toga.
Prirodno je da se pri naknadnom bilježenju onoga što se već dogodilo, jasno uviđate što se zbiva i u glavi vam, kao neka vrsta zaključka, prostruji neobična zamisao...
Mogu samo reći da ni u jednom ni u drugom slučaju to nije ono što se obično zove događaj.
Prekjučerašnja ili još starija zgoda od puno prije, kad se stavi na papir u već poodmaklo vrijeme, tako je udaljena da prevlada podsvjesno opažanje, a prvobitni dojam pada u zaborav.
To kad se počnete pitati da li vjerovati nekome ili ne, to je kad već znate da ne možete.
Dobri stvari se samo tako ne događaju. Za njih je potrebno vrijeme, strpljenje i…
Uzničar me je obišao u uličnoj gužvi kao svaku drugu prolaznicu, ni ne pogledavši me, a ja sam sljedećih večeri nastavila čekati novi susret sve više uvjerena da će se ponoviti.
Ne možeš zaboraviti onog tko te povrijedio u prošlosti, baš nikad kao što je nemoguće zaboraviti ono što je učio .
Zastala bih i naslonila se leđima na pročelju zgrade koja je bila na suprotnoj strani ulice i zdanja u kom se nalazi ozloglašeno svratište gdje se pružaju usluge bordela mada iznad ulaza visi tabela koja ga oglašava kao ugostiteljski objekt.
Ako ostaneš, ostati zauvijek, ako želiš otići, učini to odmah, ako tražiš promijene, mijenjaj na bolje…
Nikad ne treba donositi trajne odluke ponesen privremenom osjećajima .
I dok odsutnim pogledom promatram posjetioce koji ulaze i izlaze, ponovo, kao po navici ili pravilu usvojenom u dugogodišnjim lutanjima svojih večernjih izlazaka, uranjam u uspomene.
Nakon što prihvatite svoje nedostatke, nitko ih ne može koristiti protiv vas.
Neki ljudi prolaze i odu, ali to nije kraj tvoje priče. To je kraj samo jedne rečenice u ulomku na jednoj strane u tvojoj priči .
Valjda izgledam sumanuto dok bacam poglede unaokolo jer su se neki derani, prolazeći pored, zaustavili i pogledali u pravcu kamo sam uperila pogled pa se nasmijali pretpostavivši da sam žena koja uhodi muža.
Jake žene nisu one koje zavedu na prvi pogled nego one koje ne odustaju ako se stvari odigravaju drugačije nego priželjkuju.
No to je privid. To što se događalo u meni nitko ne može naslutiti. To je stanje kakvo najbolje opisuje pjesnički izraz: u smrti se sniva.
Nisam ni najmanje raspoložena da me, zbog mojih začuđenih pogleda na stvarnost koja mi se odigrava pred očima, itko smatra ljubomornom luđakinjom koja vreba razvratnog muža.
Ne treba misliti izvan okvira. Treba misli kao da nema okvira.
Večeras je postalo još puno zamršenije. Odigrala se teško objašnjiva preobrazba, moglo bi se reći da se pjesma u prozi pretvorila u… ne, neću se upustiti u slikovita objašnjenja.
Nikad ne treba odustati od nečega što stvarno želiš. A teško je čekati no još je gore to požaliti I postoje samo dva načina da se promatra vlastiti život . Jedan je kao da se u njemu ne događa ništa čudno, a drugi je da je sve čudo ..
A to, što je bilo osobito čudnovato, jest da me je to vrijeđalo.
Ukratko, svakodnevnica bi u jednom pogledu ispričala priču od jedne rečenice poput recimo o obilno znojnom momku prištavog lica koji dojuri na skuteru curi u potrazi za luksuznim životom na neprimjereni način.
Možete se pogledati u ogledalo i vidjeti nedostatke, ali ako vas netko drugi gleda on vidi samo ljepotu…

- 09:57 -

Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.