ponedjeljak, 27.01.2014.

četrdeset i osmi dan

Kad sam shvatila da budućnost ipak postoji?
Možda kad sam se pomirila s vlastitom smrću dok sam ležala u udubini ispod korijenja drveta čijim sam se suhim lišćem pokrila čim sam, pobjegavši iz zatočeništva, umakla u šumu.
Bespomoćna. Ne mogu se pokrenuti. I ne želim.
Gdje se otvara čarobni krug? Htjela bih izaći.
Čemu?
Ta našla sam utočište, crnu grobnu jamu u zagrljaju korijenja golemog stabla s humkom od gomile suhog lišća kao pokrov…
Izgrizeš jezik da ne bi izgovorio riječi.
Sve je izgledalo beznadno. Boli, krvari ali traje kraće nego posljedice izgovorenih riječi.
Fali mi ona prava riječ.
Tako dok je tražim u mislima ležim stisnuta u položaju fetusa. Oči su mi zatvorene. Glava postrance polegnuta na tlo. Kroz gusti pokrov od lišća ne nazirem svijetlo. Ta neprozirna tama je moj bijeg. Jedina zaštita.
Problem kod čekanja je što ja nisam vješta u čekanju.
Osjećam tupu bol, ali ne otvaram oči. Glasovi. Lavež pasa. Traže me. Osluškujem dvojicu koji su zastali, njihov razgovor. Ne ispuštam zvuk. Preplašena, ostajem čitav tjedan sakrivena u udubini od lišća. Dok ležim skutrena. Drhtim. Svako živo biće drhti od straha za vlastiti život, a meni dolazi u svijest da bi smrt bila bolja.
Ah, da sve što tone konačno i potone.
I nemiri su dio nas.
Nepomična dodirujem samu sebe da osjetim toplinu otvorenim dlanom priljubljenim uz tijelo.
Posve neočekivano u trenu kad sam prizivala smrt, kao da se otvore vrata prema budućnosti.
Odakle tolika sigurnost da neću biti kao i svi prije mene?
Možda sam, možda sam samo jedan trenutak povjerovala da kad se sve smiri imat ću snage da se ušuljam noću i uzmem svoje čedo pa s njim u naručju pobjegnem, ali… ali čekanje potraje beskonačno dugo i nakon tjedan ispuzah jedino želeći umrijeti…
Od straha pogaze se obećanja i obrišu tragovi…
Usred šume u mraku, besmisao mog postojanja posrtao je nekamo….
Odustanem kada shvatim da je uzalud.
U tom je čar samoće: neizlječiva bol u duši, beznađe i bespomoćnost zaogrće se neutješnom tugom – neodoljivim čarolijama ispunjava praznine što ih stvara vrijeme u kom živimo.
U meni se nešto prelomilo.
Taj odlazak, napuštanje, bijeg – to ostavlja zauvijek otvorene i neizliječene rane.
"Zauvijek, nikada, obećavam." – to riječi su što nemaju značenje i težinu.
Samo ni bol ni tuga ne mogu nadomjestiti ljubav makar se poput nje uvlače u srce…
A opet, čudno je kad se dogode grozne patnje. I više od ičeg trebaš ljubav.
Užitak bez bola ne ide.
Barem sam tako nešto spoznala kad su mi donijeli izmrcvareno tijelo mog voljenog.
Prkos i samoća se vole.
I kao što se čovjek ne može rastati sam sa sobom, bilo mi je nemoguće napustiti ga.
„Pođi sa mnom, znam put do Pakla,“ rekla sam samoj sebi bez glasa.

- 22:02 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Ožujak 2014 (19)
Veljača 2014 (28)
Siječanj 2014 (31)
Prosinac 2013 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Postoji još jedan način za pratiti blog apistia (riječ grčkog podrijetla sa značenjem: NEVJEROVANJE, SUMNJA), čitati od početka poput romana što ga život stvara. Štiva se zapravo započelo u srijedu 11. prosinca 2013. godine objavom u 19 sati i 51 minutu. Iz dana u dan nadovezuju se sadržaji nalik poglavljima od nekog sadašnjeg trenutka nakon onoga u mom životu što bih mogla nazvati „poslije biti ili ne biti“ – velike patnje koju pokušavam zaboraviti i o čemu ne želim misliti jer život teče dalje.
O kada bi to bilo moguće!
Možda, ako prihvatite takvu, na kapaljku, moju ispovijed...

(»Khevenhillera« Miroslava Krleže)

Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu!
Kajti nemre biti i nemre se zgoditi,
da kmet nebi trebal na tlaku hoditi.
Nigdar još ni bilo pak nigdar nemre biti,
da kmet neje moral na vojščinu iti.
Kajgod kakgod bilo, opet je tak bilo,
kak je bilo, tak je i tak bude bilo.
Kak je navek bilo, navek tak mora biti,
da muž mora iti festunge graditi,
bedeme kopati i morta nositi,
z repom podvinutim kakti kusa biti.
Kmet nezna zakaj tak baš mora biti,
da su kmeti gladni, a tabornjiki siti.
Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo,
pak nigdar ni nebu da kmet gladen nebu,
kajti nigdar nebu na zemlji ni na nebu,
pri koncu pak Turčin potukel nas se bu.
A kmetu je sejeno jel krepa totu, tam
il v katedrale v Zagrebu,
gda drugog spomenka na grebu mu nebu
neg pesji brabonjek na bogečkem grebu.

(odlomak iz »Hamleta« William-a Shakespeare-a)
O, biti ili ne biti – to je pitanje:
Da li je ljudskog duha dostojnije
Trpjeti praćku i strijele sudbine nasilne,
Ili oružje dići na more muka
I otporom ih sve zauvijek okončati?
Umrijeti, samo usnuti – i ništa više;
I tim snom reći da smo prekinuli
Naše duše bol i hiljade onih jada
Što ih priroda ljudska nasljeđuje.
To bi nestanak bio da ga čovjek
Svim srcem svojim samo poželjeti može.
Umrijeti, možda usnuti – a usnuti -
Sanjati možda? E, tu je prepreka!
Jer zbog tih snova – koji bi nam u samrtnom
Spavanju mogli dolaziti kad se
Iz ove buke i zbrke života smrtnog
Izvučemo – mi moramo oklijevati.
Zbog toga jadni život naš i jeste
Toliko dug, jer k'o bi mogao da snosi
Sve šibe i sve poruge ovoga svijeta,
Nepravde tlačitelja, prezire oholih,
Patnje zbog nepoštivanja ljubavi,
Bezakonje i drskost vlasti, ćuške
Što ih zasluga krotka od bezvrijednih trpi -
Kad bi svako sebi mogao mir i spokoj
Da omogući golim nožem prostim?
Ko bi nosio breme života teškog,
Stenjao i znoj lio, kad nam volju
Sputav’o ne bi strah od nečeg
Poslije smrti – da, te zemlje neotkrivene
Iz čijih međa još se ni jedan putnik
Vratio nije – strah koji nas tjera
Da radije sva ona zla trpimo
Što nas već muče, nego da hrlimo drugim
O kojima baš ništa ne znamo?
Tako svijest stvara kukavice od sviju nas;
I, tako, zdrava i prirodna boja
Sve odlučnosti naše boležljivo čili
Kad na nju padnu te blijede misli;
A poduhvati naši, veliki i smjeli,
U strahu, zato, skreću struje svoje,
I onda gube sam smisao djela.