Kad sam shvatila da budućnost ipak postoji?
Možda kad sam se pomirila s vlastitom smrću dok sam ležala u udubini ispod korijenja drveta čijim sam se suhim lišćem pokrila čim sam, pobjegavši iz zatočeništva, umakla u šumu.
Bespomoćna. Ne mogu se pokrenuti. I ne želim.
Gdje se otvara čarobni krug? Htjela bih izaći.
Čemu?
Ta našla sam utočište, crnu grobnu jamu u zagrljaju korijenja golemog stabla s humkom od gomile suhog lišća kao pokrov…
Izgrizeš jezik da ne bi izgovorio riječi.
Sve je izgledalo beznadno. Boli, krvari ali traje kraće nego posljedice izgovorenih riječi.
Fali mi ona prava riječ.
Tako dok je tražim u mislima ležim stisnuta u položaju fetusa. Oči su mi zatvorene. Glava postrance polegnuta na tlo. Kroz gusti pokrov od lišća ne nazirem svijetlo. Ta neprozirna tama je moj bijeg. Jedina zaštita.
Problem kod čekanja je što ja nisam vješta u čekanju.
Osjećam tupu bol, ali ne otvaram oči. Glasovi. Lavež pasa. Traže me. Osluškujem dvojicu koji su zastali, njihov razgovor. Ne ispuštam zvuk. Preplašena, ostajem čitav tjedan sakrivena u udubini od lišća. Dok ležim skutrena. Drhtim. Svako živo biće drhti od straha za vlastiti život, a meni dolazi u svijest da bi smrt bila bolja.
Ah, da sve što tone konačno i potone.
I nemiri su dio nas.
Nepomična dodirujem samu sebe da osjetim toplinu otvorenim dlanom priljubljenim uz tijelo.
Posve neočekivano u trenu kad sam prizivala smrt, kao da se otvore vrata prema budućnosti.
Odakle tolika sigurnost da neću biti kao i svi prije mene?
Možda sam, možda sam samo jedan trenutak povjerovala da kad se sve smiri imat ću snage da se ušuljam noću i uzmem svoje čedo pa s njim u naručju pobjegnem, ali… ali čekanje potraje beskonačno dugo i nakon tjedan ispuzah jedino želeći umrijeti…
Od straha pogaze se obećanja i obrišu tragovi…
Usred šume u mraku, besmisao mog postojanja posrtao je nekamo….
Odustanem kada shvatim da je uzalud.
U tom je čar samoće: neizlječiva bol u duši, beznađe i bespomoćnost zaogrće se neutješnom tugom – neodoljivim čarolijama ispunjava praznine što ih stvara vrijeme u kom živimo.
U meni se nešto prelomilo.
Taj odlazak, napuštanje, bijeg – to ostavlja zauvijek otvorene i neizliječene rane.
"Zauvijek, nikada, obećavam." – to riječi su što nemaju značenje i težinu.
Samo ni bol ni tuga ne mogu nadomjestiti ljubav makar se poput nje uvlače u srce…
A opet, čudno je kad se dogode grozne patnje. I više od ičeg trebaš ljubav.
Užitak bez bola ne ide.
Barem sam tako nešto spoznala kad su mi donijeli izmrcvareno tijelo mog voljenog.
Prkos i samoća se vole.
I kao što se čovjek ne može rastati sam sa sobom, bilo mi je nemoguće napustiti ga.
„Pođi sa mnom, znam put do Pakla,“ rekla sam samoj sebi bez glasa.
Post je objavljen 27.01.2014. u 22:02 sati.