aparatczykovi zapisi

Nekako mi je pala na pamet ova sjajna stvar od Roxy Music, jednog od meni najdražih bendova, i jučer sam stavio taj spot na svoj Facebook profil...
Zamišljam atmosferu u kojoj bi ova pjesma najbolje sjela... Ova je stvar idealna za stiskavac pred kraj tuluma, negdje oko tri ujutro. Prošla je divlja faza, dobar dio ekipe je otišao doma, svjetla se pale, pepeljare se prazne, tjera se lagano one najpijanije doma. A ti plešeš lagano s malom koju si obrađivao cijelu večer, šaptao joj fore i bezvezne priče na uho, trudivši se da ostaneš zanimljiv. Tulum se lagano zatvara, a vas dvoje kradete još te posljednje taktove pjesme, zatvoreni u nekom svom svemiru pridajući malo značaja onome što se događa oko vas. Možda padne i kakav nježan poljubac u tim trenucima samog kraja te duge večeri...
I spremaš se odvest je doma, nadajući se da će ova noć možda imati stvarno nezaboravan epilog. Pitajući se da li će se priča nastaviti i drugih dana, ili je ovo sve što možeš očekivati...
I stvarno mi je ova priča u slikama prošla pred očima, jedino što mi je lice glavne protagonistkinje ostalo nepoznato i još neviđeno.
Tako se jedan bezvezni post na Facebooku pretvorio u post na blogu. Trebalo mi je tu asocijaciju pretočiti u priču, a tu priču pretočiti u tekst. Zaokružiti viziju, i uobličiti je u sliku.

Moglo bi se reči da prosječni Hrvat, pretežno muškog spola iako ni ženke nisu tome imune, živi prema ritmovima izmjene ciklusa svjetskih i europskih prvenstava u nogometu. Hrvatskom prosjeku nogomet predstavlja neko mjerilo identifikacije, kroz nogometne rezultate tražimo svoje mjesto u svijetu. Iz male smo zemlje, teško ju je uopće i pogoditi na karti, malobrojnog stanovništva, oskudnih resursa i ne osobite povijesne važnosti. Da nema sportskih rezultata puno bi manje ljudi u svijetu čulo za Hrvatsku.
Za sve domaće ponosne Hrvate, navijače nacionalne nogometne vrste, prošli tjedan bio je neka vrsta tjedna žalosti. Završile su kvalifikacije za Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoafričkoj republici, Hrvatska se nije kvalificirala. Potpuno zasluženo, rekao bih, ali s obzirom da ne tvrdim da imam nekog posebnog pojma o nogometu suzdržat ću se od kvalitativne ocjene igre naše repreznetacije. Rezultat govori sam za sebe, ne idemo.
Već od subote, kada Engleska nije napravila uslugu Hrvatskoj i pobijedila Ukrajinu, traje medijsko žalovanje i traženje krivaca, stvaranje atmosfere nacionalne tragedije koja je zahvatila naš ionako napaćen narod.
Dok svi tuguju i jamraju, meni to sve nekako nije neki big deal.
Nije neka tragedija to što hrvatska nogometna reprezentacija ne ide na Svjetsko prvenstvo.
Zapravo se moramo pitati tko uistinu ima koristi od plasmana nacionalne momčadi na Svjetsko nogometno prvenstvo, odnosno tko će tim nekvalificiranjem stvarno izgubiti.

Hrvatski nogometni savez gubi veliku lovu. Big deal! Što mi obični građani imamo s time što HNS i njegov antipatični predsjednik Vlatko Marković neće staviti šapu na ne znam koliko milja eura koje su vjerojatno već negdje unaprijed potrošili? To je njihov problem a ne naš. Kad ponestane love na površinu bi moglo i nešto nečisto isplivati. Tako to obično biva u krizna vremena.

Lovu će izgubiti domaći klubovi, menađeri i igrači. Zabole me! Domaći klubovi su ionako katastrofa i nikakva injekcija novca ih ne može ozdraviti, već samo završiti u džepovima njihovih gazdi kriminalaca... Nogometni menađeri u Hrvatskoj ljudi su uglavnom sumnjivog backgrounda, koji vole ljude vozit u gepeku i ostavljat vezane za drvo na Sljemenu, zatvarati birtije paljbom iz Kalašnjikova i slično. Smanjenje prihoda moglo bi povećati njihovu nemilosrdnost... O igračima ne treba trošiti previše riječi. Ta hrpa aljkavih nesposobnjakovića koji inspiraciju crpe iz narodnjaka i karanja manekenki sama je najviše odgovorna za nekvalificiranje na Svjetsko. Njihovi bi se ugovori mogli smanjiti a oni koji tek izlaze na tržiste bi mogli postiči manju cijenu. To me baš previše i ne dira. Sumnjam da će jedva spajati kraj s krajem kao većina običnih građana.

HRT će imati smanjene prihode od reklama. Big deal! HRT i njegovo vodstvo i inače su primjer nesposobnosti i kvarnosti, tako da smanjenje prihoda od reklama kojih na HRTu ionako ima previše i nije neka tragedija. Koliko su pokvareni možda to iskoriste kao razlog za poskupljenje pretplate.

Izgubiti će proizvođaći dresova, pivovare i pivnice, kladionice. Mislim da pivovare i pivnice neće previše biti na gubitku. Hrvati su oduvijek bili skloni piću, nije to predrasuda. Piva će se i dalje piti po birtijama, možda ne tako apokaliptično kao za vrijeme Svjetskog, ali piti će se.
Proizvođaći dresova, sorry!
Kladionice neće biti na gubitku. Ekipa je masovno ovisna o kladionicama jer tu mogu kombinirati svoju strast za kockom s tobožnjim dobrim poznavanjem sportskih situacija. Kladionice ne mogu biti na gubitku...

Ima još nekih koji bi mogli biti na gubitku, ali generalno gledano većini građana to je ni iz džepa ni u džep... Dapače, možda je čak i pozitivno. Prvenstveno, izostat će ona beskrajna kolektivna psihoza koja nastaje uoči takvih velikih natjecanja. 1996. smo se tek ufuravali u tu vrstu ludila. 1998. je kolektivno ludilo bilo na vrhuncu. Povodom slijedećih prvenstava smo stalno čekali da se ponovi 1998. što se nije dogodilo. Kako ovoga puta izostaje ta psihoza možda se poveča radna učinkovitost, jer su ljudi inače totalno nesposobni za rad kad igra nacionalna nogometna vrsta. Navodno je sličan obrazac ponašanja u Južnoj Americi, nažalost bojim se da baštinimo sve više južnoameričkih obrazaca ponašanja.
Pažnja nacije neće biti zaokupljena nogometom, pa će se Hrvati moći baviti i ostalim nacionalno važnim pitanjima kao što su izlazak iz gospodarske krize, ulazak u Europsku uniju, poboljšanje funkcioniranja države, razvoj konkuretne proizvodnje i izvoza, razvoj infrastrukture, poboljšanje obrazovanja i slični bakrači, koji svi padaju u drugi plan kad se igra na Svjetskom prvenstvu! Dok traje Svjetsko prvenstvo može se proglasiti bankrot države, podići sve poreze za bar 10%, dati Slovencima Piranski zaljev i tko zna što još. Nikoga ne bi bilo briga dokle god repka igra na prvenstvu.
Last but not the least, bez presinga navijanja za domovinu možemo se mirno prepustiti uživanju u nogometu. Uz kokice i pivuandera promatrati majstorije repki Kameruna, Čilea ili velike Brazilce. Neutralan si i ne navijaš za nikoga, pa bar možeš gledati tekme bez emocija.
Ako je ljudima ipak jaka potreba navijati za nekoga i identificirati se s njime, dobre su šanse da na Svjetsko prvenstvo ode reprezentacija Bosne i Hercegovine i njihov kultni lider Ćiro Blažević. Zašto ne bi ekipa iz Hrvatske navijala za reprezentaciju Bosne i Hercegovine? Uostalom, većinom smo porijeklom otamo. Navodno je dvije trećine stanovništva Hrvatske porijeklom iz BiH. Moji su se preci gotovo sigurno doselili iz Bosne u neka davna vremena (a i ja se u duši osjećam pomalo bosancem). Spomenuta država je zbog međunarodnopravnog vakuuma postala pribježište za neke od ponajboljih hrvatskih sinova, kao što su Branimir Glavaš i prof. dr. sc. Ognjen Šimić. Uostalom, kao argument za navijanje za susjednu državu može poslužiti i činjenica da dobar dio stanovništva te zemlje sudjeluje u izborima u Hrvatskoj i tako određuje tko će nama biti ovdje na vlasti. Ako se nešto ne promjeni nasilu mogli bi glasovati i na referendumu o ulasku Hrvatske u EU. S obzirom na navedeno, mislim da BiH zaslužuje da navijamo za njih na Svjetskom prvenstvu.

Tako da izostanak Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj Republici i nije neki big deal. Ionako imamo puno težih problema za rješavat.

Formula 1 poznata je kao sport u kojem se zapravo ne može govoriti o sportu. Nema tu nekakvih sportskih načela tipa važno je sudjelovati, neka pobijedi bolji i sličnih bakrača. Ni fair play nije baš uobičajena stvar. U „velikom cirkusu“ vrti se prevelika para da bi se zamaralo sa sportskim načelima. Sve je dopušteno ako vas ne uhvati kontrola FIA-e.
U zadnje vrijeme možemo svjedočiti jednom od najžeščih progona nekog F1 djelatnika u novijoj povijesti "velikog cirkusa". Sveta inkvizicija FIA-e osudila je na doživotni izgon ni manje ni više nego Flavia Briatorea, jednog od najživopisnijih likova koji su se ikada pojavili u Formuli 1. Dugo je Flavio balansirao na rubu pravilnosti funkcioniranja momčadi, ali sada je izgleda pao preko tog ruba u ponor doživotnog izgona. Otpužba je teška, namještanje utrke lažnom nesrećom. Fernando Alonso pobijedio je prošle sezone u Singapuru jer se njegov momčadski kolega Nelsinho Piquet zabušio u zid. Nelsinho Piquet je izgleda od velikog oca naslijedio ime, prezime i prilično lošu narav, kad već nije naslijedio vozački talent. Sineku Piquetu je Flavio ovog ljeta dao nogu u guzicu iz Renaulta zbog šugave vožnje, pa mu se mali odlučio osvetiti i propjevao je o prljavštinama koje je odradio za Flavia i Renault. S obzirom da nije pokazao ni trunku od očevog talenta, sumnjam da će netko htjeti takvog cinkera i potkazivača angažirati u svojoj momčadi u budućnosti. Još je dobro i prošo, negdje bi ga zbog takvog ponašanja ćebovali.
No, budimo realni. Flavio Briatore nije baš cvijeće, niti majka Tereza a niti dobrodušni boyscout. Flavio je ono što bi se reklo mean mother fucker (da ne kažemo mean son of a bitch, ipak ne poznajemo mu majku). Ovaj pedesetdevetogodišnji diplomirani geodet (s jedva prolaznim ocjenama na faksu) već je dugo u svijetu biznisa. Dok se bavio trgovinom na milanskoj burzi susreo je tada rastućeg tekstilnog poduzetnika Luciana Bennetona. Bilo je tu raznih poslova, Briatore je za Bennetona osvajao američko tržište, bilo je i ponekih afera. Ne znam kako je Benneton skužio da mu se više isplati imati momčad u Formuli 1 nego plaćati reklamu na nekom bolidu, ali je krajem osamdesetih i početkom devedesetih uvalio baš Flaviu da vodi momčad, iako ovaj i nije toliko brijao na Formulu 1 do tada. Do tada. To je bio početak.
Nastavak je poznat. Flavio Briatore je u stvorio dva ponajbolja vozača u zadnjih dvadesetak godina Formule 1. Kažem stvorio, nije ih otkrio niti doveo, to su učinili drugi. On je usmjerio karijere Michaela Schumachera i Fernanda Alonsa prema oktanskom olimpu. Schumacher je osvojio dva naslova za Benneton, ali nakon toga je ostavio Flavia i krenuo graditi vlastitu legendu najvećeg prvaka svih vremena, u čemu mu je i uspjelo. Fernando Alonso je isto osvojio Flaviu dva naslova, ovaj put za Renault. I on ga je napustio u jednom trenutku, ali se vratio pod njegove sigurne skute kad je osjetio kako se prema njemu govnarski odnosi Ron Dennis i momčad McLarena, koji su titrali oko mladog britanskog superstara Lewisa Hamiltona. Osim što je stvorio ove velikane sporta, u vođenju momčadi generirao je mnoge afere, a ova je najveća od svih.
Međutim, to se uklapa u sustav vrijednosti u Formuli 1. Snalazi se dokle god možeš, muljaj kako god znaš, pa jesu li u pitanju posebna krilca, momčadske odredbe ili dvostruki difuzor, nije bitno. Važno je da cilj opravdava sredstvo, i naravno da se ne bude otkriven. To je filozofija po kojoj je Flavio radio, čovjek koji je u Formuli 1 vidio samo strašan business. Ali nije jedini takav. Svi muljaju, svi se pokušavaju snaći da izvrgnu pravila u svoju korist. Ne napravi svatko veliki rezultat.
Kao sin provincijskog učitelja negdje iz talijanskih alpi, Flavio Briatore žudio je bogatstvom i slavom, a kada je to postigao s time su došle i brojne lijepe žene. Pokarao je signor Briatore nebrojeno puno lijepih žena, stanovitoj Heidi Klum (smiješna li imena) ostavio je čak i potomka. Dobri rezultati kod najzgodnijih žena kvalificiraju Flavia za titulu svjetskog jebača broj 1 (nulti jebač je Hugh Heffner, i ta je pozicija doživotna).
Lijepe žene, uspješan business, ali sportski rezultati su bili u padu. Ako je istina ovo namještanje utrke, bio je to prilično blesav potez, jer Renault te sezone uopće nije bio u konkurenciji za neki naslov.
Stupanj odlučnosti FIA-e da se Briatorea kazni bio je upravo zastrašujući. Ne pamtim kada je netko tako poznat u svijetu Formule 1 zaradio takvu drakonsku kaznu. Doživotni izgon. Egzemplarna kazna, rekao bih. Poruka svima da će namještanje biti oštro kažnjeno. Ali i više od toga. Poruka svima da nitko nije dovoljno moćan da radi što ga je volja.
Ima tu i pozadina priče.. Svima je poznato da već neko vrijeme traju napadi prvenstveno na predsjednika FIA Maxa „Nazi Sado-Mazo“ Moselya a preko njega i na šefa Formule 1 Bernie Ecclestonea. Max Mosely, inače naširoko omražen tip, sin britanskog nazi kolaboracionista Oswalda Moselya, dugo je već na čelu FIA i mnogi žele umanjiti njegovu moć. Jean Todt, bivši šef Ferrarija je već istaknuo kandidaturu za to mjesto (kandidirao se i Ari Vatanen) Moselyev odlazak je praktički izvjesna stvar. Briatorea ipak više zanima voditi Formulu 1, Bernie Ecclestone je biološki već prilično star i morati će ga netko naslijediti prije ili kasnije. Briatore ovdje vidi svoju priliku staviti svoju pod kontrolu tu beskrajnu zaradu koju Formula 1 pruža. To je još odavno jasno, s obzirom na mrežu suradnika i uticaja koju je Briatore oformio tijekom svojih godina i Formuli 1. Naravno da Mosely i Ecclestone to nisu htjeli tek tako pustiti, i zato su na eksponiranog i neumjerenog Briatorea udarili svom silom. Nedavno su se uspjeli riješiti Rona Dennisa, a sada je bilo na redu drugo smetalo.
Od egzemplarne kazne ovo je postalo obračun s političkim i gospodarskim protivnikom, izoliranje i protjerivanje jednog bahatog razmetljivca koji im je došao preoteti izvor prihoda. Tko zna, možda bi im mogao i pokarati žene? Nikad se ne zna, ipak je to Flavio Briatore, oprez nije pretjeran. Progon Briatorea me podsjetio neznam kako, na Coppolinog „Draculu“ gdje strasnog krvopiju zavodnika grofa Drakulu progone konzervativni englezi da mu zabiju glogov kolac u srce jer osim što je strahom poremetio njihove živote, odlučio im i pojebati sve žene. Takav je i Flavio, vampir koji je isisavao krv Formule 1. Ali to su činili i svi ostali. On joj je nešto i dao zauzvrat, osim velikih karijera Schumachera i Alonsa, dao je jedan showtime štih.
Zasada je FIA uspješna, izbacili su ga iz velikog cirkusa. Renault i Fernando Alonso (koji je praktički jedini vozač Renaulta ove sezone) hrabro su odvezli prošlu utrku u Singapuru i Alonso je stigao treći. Briatore je najavio tužbu protiv odluke FIA. Možda i uspije u osporavanju odluke.
Nije Briatore ništa posebno gori od drugih pokvarenjaka i muljatora koji se muvaju po velikom cirkusu. Samo je jedan švaler željan novca, slave i dobrih ženski koji je to i postigao u životu. Uza sve to je do sada bio i prilično uspješan manager koji je obilježio zadnja desetljeća u Formuli 1. Naravno, nije on niti bolji od ostalih u tom businessu. Ne mislim ga posebno osuđivati zbog njegova ponašanja, ali ni braniti. Ipak ništa od parole „Svi smo mi Flavio Briatore“. Svi mi nismo Flavio Briatore, iako nije isključeno da bi neki od nas to voljeli postati.