aparatczykovi zapisi

Pokušavam složiti ovakav nekakav tekst već par dana ali neće li pa neće do računala da se napiše nešto suvislo. E sad, da li ću vam poželjeti sve najbolje za Božić? Pa hoću, to je najnormalnija stvar, naravno da svima želim sve najbolje, i za Božić, a i inače.
Istina je da trgovci Božić kao svoj najveći trgovački praznik počinju pripremati već nakon Dana mrtvih. To znači da nas skoro dva mjeseca prije samog termina počnu bombardirati božićnom atmosferom kako bi mi što sumanutije trošili i tako ušli u božićni štimung. Nekako s početkom adventa trgovcima se priključuju i ostali, od kičenja grada do božićnih domjenaka po firmama (ja sam na prvom domjenku bio ove godine u prvoj polovini studenog, i nisam se mogao oteti dojmu da je predbožićnog karaktera). Najopakije su ipak radio postaje i njihovo bombanje božićnim hitovima, mislim da je na Facebooku netko čak pokrenuo grupu „Ako još jednom čujem „Last Christmas“ od Whama zabit ću si iglu u oko“, ili tako što. Mnoge od tih stvari nisu uopće loše ali nakon što ih čujete po tristopedesetsedam puta na dan moraju vam ići na živce.
Nekako najeksploatiranija mi se ipak čini legendarna stvar od Band Aida „Do they know it's Christmas?“. Još davno sam već pisao o tom ambicioznom projektu rock dušebrižnika iz Boomtown ratsa Boba Geldofa, i općoj mobilizaciji faca iz časopisa „Bravo“ u ranim osamdesetima s ciljem nahranjivanja gladne Afrike. Bili motivirani dobrim namjerama, celebrity grizodušjem, ili željom da prigrle još slave prikazujući se i kao humanitarci, možda su nesvjesno dotakli i crtu zapadnoeuropskog imperijalizma. Let them know it's Christmas time možda ipak nije radikalno kao što bi bilo Make them know it's Christmas time, ali autori pjesme vjerojatno nisu razmišljali da su oni kojima je pjesma posvećena, narodi crne Afrike, uglavnom muslimani ili pripadnici afričkih religija, i pretežno ne slave Božić. Pa bi dobro pitanje bilo Do they care it's Christmas? Možda krivo brijem, ali nisam siguran da je ovo palo na pamet nekome osim meni do sada...
No, ne treba biti previše grintav u ovo božićno doba, makar mi se uza svu tu gungulu čini kako je ljepše bilo u ono komunističko doba slaviti Božić, kada je to stvarno bila obiteljska i intimna stvar. Bez Whama i shopping sranja, kitio bi se bor i pekli kolači, skupili bi se svi, moji starci, baka i deda koji je bio pravoslavac ali je ipak slavio i katolički Božić s nama. I tako. Tempi passati!
Ipak se čovjek još da i ugodno iznenaditi, čak i tamo gdje to ne očekuje. Lijepo je vidjeti da u glomaznim institucijama kafkijansko-terrygilliamskog tipa poput one u kojoj radim, u kojoj imate dojam da netko može i umrijeti u svojoj sobi a da to primjeti tek čistačica, ipak unatoč svom otuđenju ipak se tinjaju iskre ljubavi prema bližnjemu koje se katkad rasplamsaju u plamen. Neovisno o motivaciji, i ishodu cijeli priče, mislim da je velika stvar kad ekipa za teško bolesne kolege uvijek bespogovorno skuplja lovu za njihovo liječenje, iako se radi o ljudima koje ste u kolektivu od cca 450 zaposlenih susreli možda dva puta. Ali ipak skupi se, da se. Novac možda ne pomogne puno, ali gesta puno znači. To su obilježja humanosti i ljubavi prema bližnjemu koja se ne smiju ugasiti u našem kapitalističkom svijetu. Tada bi prevladalo otuđenje, tako svojstveno institucijama društva.
Meni je za Božić stigla crijevna viroza. Tako sam Božić proveo družeći se sa temperaturom 39, WC školjkom, prežganom juhom i dvopekom. Nije bilo baš ugodno, ali bar sam se dobro iščistio. Možda je to bila zapravo božićna katarza, prilika za pročišćenje dok se drugi obžderavaju. Još i dok ovo pišem mi nešto kao protrčava kroz crijeva. Nije najugodnija stvar, ali svemu treba naći neku dobru stranu.
Sretan Božić svima kojima nisam čestitao jer me u tome spriječila ili viroza ili rikavela operatera mobilne mreže.
A sad, na Novu Godinu u Sarajevo.

Prosinac je mjesec za svođenje računa i podvlačenje crte pod proteklu godinu. Možda mu je još daleko kraj, ali koncertna sezona je uglavnom već gotova, s obzirom na prosinačku ponudu, već možemo pisati što se u sezoni dobro poslušalo i pogledalo.
Ovo je bila godina velikih nastupa, kao što će se i vidjeti sa popisa. Nekako mi je klupska scena zakazala, nekim dobrim koncertima unatoč. Ove godine išlo se pred velike bine gleati velike izvođače. Krenimo ljestvicom zadovoljstva:

1. Radiohead - 8. 07. Kindl Bühne, Berlin
Koncert godine, i jedan od koncerata života. Ovo se čekalo, prešlo se pola Hevrope, ali je vrijedilo. Možda nisam do toga koncerta bio zagriženi Radiohead fan, ali sam nakon toga definitivno postao. Ovakav doživljaj pamtim još jedino sa Pink Floyda u pradavna vremena, i ne znam kada ću ga ponovno doživjeti. Kupio odličnu majicu, skupo plaćenu!

2. The Cure - 23. 02. Gasometer, Beč
Vikend za pamćenje u Vijeni. I koncert za pamćenje, sa Radioheadom vodi mrtvu trku za koncert godine. I ovo se čekalo, od Ljubljane 1989. kad nisam išao zbog evidentnog nedostatka godina života. Tri sata nezaboravne svirke jednog od najboljih bendova ikada. Veličanstveno i neponovljivo.

3. Bob Dylan + Manic street preachers - 13. 06. Radar festival, Gradski stadion Varaždin
Mnogo je napisano o ovome koncertu i puno se raspravljalo, ali ja stojim iza onoga što sam već napisao. Ovo je bio odista divan i veličanstven nastup jedne iskonske veličine. Koncert za fanove uz autorski pečat aranžmanu. NIje se smjelo propustiti.
Mnogi ih ne vole, ali Manic street preachers su meni jedan od najboljih waleskih bendova u zadnjih 15 godina (a time i britanskih). Bili su dostojni uvodnici Dylanu.

4. Magnetic fields - 6. 07. Passionskirche Kreuzberg, Berlin
Može li se imati religijsko iskustvo tijekom rock koncerta? Naravno, osobito ako je odsviran u crkvi. Istinabog, ovi američki cinici sigurno ne bi smjeli svirati u katoličkoj crkvi, ali u protestantskoj uopće nije bilo problem (kao ni piti pivu). Kombinacija akustičnog koncerta, vodvilja i mise. Neponovljivo.

5. Gang of four - 10. 05. Žedno uho, SKUC Pauk
Evo nas nazad u Zagrebu. Obnevidjelog od silna posla organizacije seminara koji sam vodio u tim danima, četveročlana banda me podigla iz mrtvih. To hell with poverty, uskoro će nam opet svima biti himna.

6. Neil Young- 22. 02. Austria Center Beč
Već znam tko će se sve slati u toplo i vlažno mjesto zato što velikog Neila Younga stavljam tek na 6. mjesto, ali poznato je da nisam neki fan. Nije me bacio u afan, nije me doveo do ekstaze. Ali priznajem i cjenim njegovu glazbenu veličinu, i bio mi je stvarno dobar koncert. Bilo bi šteta ne vidjeti tu veličinu.

7. Why? - 25. 05. Teatar &TD
Konačno i jedan pravi klupski nastup, u prevrućoj maloj dvorani Teatra &TD. Solidan nastup, s pjevačem koji je gotovo umirao na stageu od viroze. Kvalitetan nastup nagrađen je kupovanjem majice.

8. Conor Oberst and the Mystic Valley Band - 8. 09. SKUC Pauk
Jedan od onih koncerata na koje odeš a da ne znaš ništa o bendu, i bude ti dobro. Vrlo originalno šetanje kroz stilove rocka.

9. Mogwai - nekidan u studenom, Aquarius
Buka, buka, buuuukaaaaaaaaaa!
Ne hranite ih nakon ponoći.. Ma vraga, za ove je kasno, to su već gremlini!

10. Handsome furs - 11. 10. Teatar &TD i Olafur Arnalds 12. 11 N.O. Jazz festival, Teatar &TD
Dva klupska nastupa koja su mi bila osobito simpatična. Ljudi furaju neki dobar film, skroz pozitiva. Klupska scena je ipak bila živa.


Što se propustilo:

Bruce Springsteen- negdje u radijusu od 500 km
Šmrc! Kad tad će mi se posrečit....

Leonard Cohen- Ljubljana (?), Prag
G. Cohen se nije udostojao doći u Ljubljanu, kao što se očekivao. Vjerojatno je odjebao zbog vinjeta, kao i mnogi. Neki su sretnici išli u Prag, meni nekako to nije bilo ni u planu ni u proračunu.

Godfathers - Rokaj fest-
Jebiga, ne može se biti i u Berlinu i na Rokaj festu u isto vrijeme. Bolje je bilo u Berlinu, što jest, jest! Iako, malo mi je žao što nisam posljednji put drapao si majicu i urlao iz svega glasa "Cause I said so!"

Jaka i nabrijana koncertna godina. Nadajmo se da će 2009. biti jednako tako dobra ako ne i bolja.