aparatczykovi zapisi

Pokušavam složiti ovakav nekakav tekst već par dana ali neće li pa neće do računala da se napiše nešto suvislo. E sad, da li ću vam poželjeti sve najbolje za Božić? Pa hoću, to je najnormalnija stvar, naravno da svima želim sve najbolje, i za Božić, a i inače.
Istina je da trgovci Božić kao svoj najveći trgovački praznik počinju pripremati već nakon Dana mrtvih. To znači da nas skoro dva mjeseca prije samog termina počnu bombardirati božićnom atmosferom kako bi mi što sumanutije trošili i tako ušli u božićni štimung. Nekako s početkom adventa trgovcima se priključuju i ostali, od kičenja grada do božićnih domjenaka po firmama (ja sam na prvom domjenku bio ove godine u prvoj polovini studenog, i nisam se mogao oteti dojmu da je predbožićnog karaktera). Najopakije su ipak radio postaje i njihovo bombanje božićnim hitovima, mislim da je na Facebooku netko čak pokrenuo grupu „Ako još jednom čujem „Last Christmas“ od Whama zabit ću si iglu u oko“, ili tako što. Mnoge od tih stvari nisu uopće loše ali nakon što ih čujete po tristopedesetsedam puta na dan moraju vam ići na živce.
Nekako najeksploatiranija mi se ipak čini legendarna stvar od Band Aida „Do they know it's Christmas?“. Još davno sam već pisao o tom ambicioznom projektu rock dušebrižnika iz Boomtown ratsa Boba Geldofa, i općoj mobilizaciji faca iz časopisa „Bravo“ u ranim osamdesetima s ciljem nahranjivanja gladne Afrike. Bili motivirani dobrim namjerama, celebrity grizodušjem, ili željom da prigrle još slave prikazujući se i kao humanitarci, možda su nesvjesno dotakli i crtu zapadnoeuropskog imperijalizma. Let them know it's Christmas time možda ipak nije radikalno kao što bi bilo Make them know it's Christmas time, ali autori pjesme vjerojatno nisu razmišljali da su oni kojima je pjesma posvećena, narodi crne Afrike, uglavnom muslimani ili pripadnici afričkih religija, i pretežno ne slave Božić. Pa bi dobro pitanje bilo Do they care it's Christmas? Možda krivo brijem, ali nisam siguran da je ovo palo na pamet nekome osim meni do sada...
No, ne treba biti previše grintav u ovo božićno doba, makar mi se uza svu tu gungulu čini kako je ljepše bilo u ono komunističko doba slaviti Božić, kada je to stvarno bila obiteljska i intimna stvar. Bez Whama i shopping sranja, kitio bi se bor i pekli kolači, skupili bi se svi, moji starci, baka i deda koji je bio pravoslavac ali je ipak slavio i katolički Božić s nama. I tako. Tempi passati!
Ipak se čovjek još da i ugodno iznenaditi, čak i tamo gdje to ne očekuje. Lijepo je vidjeti da u glomaznim institucijama kafkijansko-terrygilliamskog tipa poput one u kojoj radim, u kojoj imate dojam da netko može i umrijeti u svojoj sobi a da to primjeti tek čistačica, ipak unatoč svom otuđenju ipak se tinjaju iskre ljubavi prema bližnjemu koje se katkad rasplamsaju u plamen. Neovisno o motivaciji, i ishodu cijeli priče, mislim da je velika stvar kad ekipa za teško bolesne kolege uvijek bespogovorno skuplja lovu za njihovo liječenje, iako se radi o ljudima koje ste u kolektivu od cca 450 zaposlenih susreli možda dva puta. Ali ipak skupi se, da se. Novac možda ne pomogne puno, ali gesta puno znači. To su obilježja humanosti i ljubavi prema bližnjemu koja se ne smiju ugasiti u našem kapitalističkom svijetu. Tada bi prevladalo otuđenje, tako svojstveno institucijama društva.
Meni je za Božić stigla crijevna viroza. Tako sam Božić proveo družeći se sa temperaturom 39, WC školjkom, prežganom juhom i dvopekom. Nije bilo baš ugodno, ali bar sam se dobro iščistio. Možda je to bila zapravo božićna katarza, prilika za pročišćenje dok se drugi obžderavaju. Još i dok ovo pišem mi nešto kao protrčava kroz crijeva. Nije najugodnija stvar, ali svemu treba naći neku dobru stranu.
Sretan Božić svima kojima nisam čestitao jer me u tome spriječila ili viroza ili rikavela operatera mobilne mreže.
A sad, na Novu Godinu u Sarajevo.