aparatczykovi zapisi

Na što se obično pomisli kad se kaže riječ «burza»? Što se obično mislim kada netko kaže da je «na burzi»? Ona burza do sada najčešće spominjana u kontekstu ovakvih razgovora je takozvana burza rada u Zvonimirovoj. Zapravo se radi o Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, a oni koji su na toj «burzi» zapravo nude svoje usluge, znanja i sposobnosti na otvorenom tržištu rada. Istini za volju, oni koji se nude na toj burzi i nisu baš najsretniji, a često nisu ni najsretniji poslodavci koji tamo traže zaposlenike. Ipak, to je neka druga tema.
Hrvati su se u zadnje vrijeme raspomamili za onom pravom «burzom», tržištem vrijednosnih papira. Gužva koju je izazvala javna ponuda dionica Tehatea društveni je fenomen koji zaslužuje poneku riječ. Ni autor ovih redova nije ostao imun na nju.
Negdje sam pročitao izjave nekih penzića koji su prvi stali u redove za potpis obvezujuće ponude, da i oni žele biti na burzi. Vanjska manifestacija toga kapitalizma na hrvatski način su dramatični redovi pred bankama i Finama, podsjeća na redove na onoj «burzi» u Zvonimirovoj, ili redove za crni kruh nekoć u 7 ujutro pred Dionom. Možda je to samo bilo moje iskustvo, ali čini mi se da ti redovi nisu kao oni «jebi-si-mater» redovi pred institucijama, gdje je atmosfera uvijek na rubu incidenta. Imam dojam da ekipa nekako mirno i strpljivo (ipak neću reći dostojanstveno, jer u redovima nema dostojanstva) čeka svoj red pred bankarskim referentima. Vjerojatno je želja za relativno brzom zaradom ipak jača od potrebe da se uvijek tjera neka vlastita pravda pod cijenu sukoba sa ostalim čekačima namjernicima.
Ono što zaista fascinira je ta opća masovna pomama koja je zavladala, zahvativši sve društvene slojeve i grupacije. Od prostodušnog puka do intelektualaca, od studenata do penzionera, svi su se masovno bacili na investiranje. U investiranju dobit nikada nije sigurna. Ionako, ništa na ovom svijetu nije izvjesno niti sigurno. Nemoguće je ne sjetiti se ne tako davnih vremena i ljudi koji su popušili spiku i lovu sa nekim financijskim inženjeringom ili nekakvim sumnjivim štedionicama i bankama. Ipak, ovo nije tome slično, pravila na tržištu vrijednosnih papira su jasna, tržište kreira cijenu. Gubiš ili dobivaš, ovisi o nevidljivoj ruci tržišta. Ono što pomalo zabrinjava je hazarderski mentalitet naših ljudi, želja za lakom i brzom zaradom bez puno napornog rada. Kruha preko pogače, mislim da se tako kaže u narodu. Taj mentalitet puni sportske kladionice, taj je mnoge odveo u propast sa financijskim inženjeringom i sumnjivim štedionicama. Takav način razmišljanja ne iznenađuje, s obzirom da je javna percepcija da većina bogatih ljudi u Hrvatskoj nije do svog imetka došla uz puno napornog rada, već zahvaljujući povoljnim prilikama i dobrim štelama.
Unatoč nekim lošim iskustvima prošlosti, ovo je ipak jedna posebna društveno-ekonomska pojava. Možda će u globalu imati pozitivne učinke na razvoj tržišta, možda će pojedinci više ili manje profitirati od toga. Možda će u ovo predizborno doba politika imati presudan utjecaj na kreiranje cijena na tržištu. Kao što ga tako često i ima. Sve to će se tek vidjeti.
Neki pozitivan pomak ipak postoji. Prema narodnom dioničarstvu, da mešetarenje dionicama ne bude samo privilegij bogate elite. Pa makar sve to bilo prvenstveno sa ciljem brze zarade. Možda nam može biti žao, što nešto poput ovoga nije bilo napravljeno prije desetak i više godina, u eri privatizacije. Možda je teoretski dobru ali u praksi šugavo provođenu doktrinu samoupravljanja mogla zamijeniti doktrina participiranja u vlasničkim udjelima, pa time i dijeljenja gubitka i dobiti. Znamo zašto to nije bilo tako. Nažalost.
Biti će zanimljivo pratiti rasplet ovog društveno-ekonomskog fenomena. Osobito u ovo predizborno doba….

Bio mi je, doduše, neki drugi post u glavi, i nije isključeno da ću ga i napisati, ali dojam mi je još svjež, a kad te puca neki takav dojam onda ga treba i ispucati, pa kakav god bio. Tome služi blog, između ostalog.
Kad bolje razmislim, nije trebalo gledati tekme hrvatske repke na ovom Europskom prvenstvu. Možemo se pitati, zar se uopće nešto očekivalo? Normalno, uvijek nešto očekuješ, nadaš se, a ipak je uzalud. Pratiti košaricu u Hrvatskoj u zadnjih desetak godina uzaludan je trud. Čini mi se da je većina ekipe od toga odustala, jedino poneki entuzijasti ostaju. S obzirom na rezultate repke, nije nikakvo čudo. Teče već dvanaesta godina sranja i neuspjeha, pa je tako bilo i na ovom Eurobasketu. Osobito danas, protiv Litve. Mislim, općenito, vaditi se iz serije neuspjeha protiv najkošarkaškije nacije na svijetu nije baš pametno, pa je bilo razumno očekivati neuspjeh. I neuspjeh se dogodio. I to je mislim treća ili četvrta izgubljena utkamica u nizu, a u samom četvrtfinalu se Hrvatska našla nekom slučajnošću. Nekako su se poklopili rezultati i nađoše se hrvatine tamo gdje im očigledno nije bilo mjesto. Dobro, pobijedili su u šok utakmici svjetske prvake Španjolsku, vratili im za od prije dvije godine, i time pobudili neku nadu. Nada, poznato je, umire zadnja, ali je i kurva. Onda su zaredali porazi. I sve su to bile knap tekme, sa Rusima, sa Grcima, pa i ova s Litvom (Izrael bih preskočio). I prema našim komentatorima, a i samom Jasketu Repeši, naši momci odigrali su stvarno dobre utakmice, jako su kvalitetno odigrali, pokazali da se mogu nositi sa najboljima i igrati velike utakmice, da ovo, da ono, pa nisu imali sreće, pa neke sudačke odluke (uvijek je to, vidi par postova prije), pa da je ona lopta ušla.
Narodski rečeno: Šta koji kurac!?!?!
Košarka se igra na pobjede, a ne na dobre, kvalitetno odigrane tekme koje se ipak iz nekog metafizičkog razloga izgubi. A ti luzeri sposobni su svaku tekmu izgubiti u završnici, kako god dobro igrali. I to nije od jučer, niti od ovog Eura, pa ni od ove momčadi. To traje već dugi niz godina, i postaje svojevrsni hrvatski trade mark, luzera u završnici. Tako igraju samo momčadi bez karaktera za koje igraju tipovi bez penisa.
Uvijek si obećajem, da je to zadnji put da gledam hrvatsku košarkašku repku. Pa ipak, je ponovno gledam. Mazohizam, valjda se to tako zove.

Nakon obavljenih svih potrebnih obrada podataka te ostalih analiza zaključeno je slijedeće

Nazočili blogeri: Daywalker + buraz mu (bloger wannabe)
Ribafišanović
Svijet u boci
DMJ
AntiBane
Koivula
DerzaFanistori
A u Spunku je viđen i Kaco Mortale u blago pijanom stanju pa bi se moglo i njega ubrojiti u uzorak.

Istraživanje pokazuje kako se od Pig bradera nije vidjelo ništa, osim par trenutaka kad su neki tipovi ulazili u kuću. Prema nekim dojavama u Pig braderu postoji i pravi peder (zar nije bio i prošle sezone? očigledna bezidejnost, dajte već jednom, recimo, nekog ekstremnog marksista za promjenu). Prema onome kratko viđenom svi su u Pig brader kući muški i pederi.
Prema nekim drugim dojavama ima i neka sisata medicinska sestra, ali naša istraživanja nisu tako daleko doprla.

Rezime bi mogao biti da, ako brijete s ekipom i pijete pivu vrlo moguće nećete gledati Big Brader niti će vam tako što pasti na pamet. Smatram da je naše istraživanje bilo od općedruštvene koristi, jer smo pronašli metode kako uspješno ignorirati postojanje Big Bradera putem brijanja s ekipom i ispijanja alkohola. Vjerujem da će nam brojni biti zahvalni, što smo podnijeli tu žrtvu za znanost, da bi dokazali da se brijanjem i opijanjem može otkloniti takva opasnost za ljudsku inteligenciju, kakva je Big Brader.

Predmet: Poziv na sudjelovanje u eksperimentu

Poštovani blog čitači,

Ovom prilikom Vas pozivamo na sudjelovanje u eksperimentu pod nazivom "Utjecaj alkohola na smanjenje oštećenja koje izaziva gledanje Big bradera na mentalnim sposobnostima prosječnog građanina Hrvatske".
Svrha ovog eksperimenta je i znanstvena a i krajnje humana. Pokušati će se ustvrditi može li konzumiranje odgovarajućih količina alkohola umanjiti štete koje gledanje Big bradera izaziva na mozgovima hrvata. Poguban utjecaj gledanja Big bradera na inteligenciju već je općepoznat, a mi čemo tražiti način da ga pomoću alkohola smanjimo.
Pokažite dobru volju i pridružite nam se u ovom humanom zadatku za dobrobit sviju.

Podaci o održavanju eksperimenta:
Mjesto: Birc Van Gogh, Koranska 3 preko puta zgrade EPH
Vrijeme: Petak u 20.00
Broj stolica: 25 (za ostale bumo se snalazili)
Piva: Raznih

Idejni nositelji: Daywalker Ribafish te ja.


Post objavljen u kategoriji Znanost.

Ljubav Dinama i Lige prvaka jedna je od najneuzvraćenijih u povijesti svih ljubavi. On toliko žudi za njom a ona ga nikako neće. Neće pa neće. I uvijek ga nekako ružno odjebe, izuzev dvije sezone kad se zvao općeneprihvaćenim imenom Croatia i šefovao mu je općenevoljeni peder Zlatko Canjuga. I uvijek je nekakav sudija kriv, neki Urs Meier, pa ne znam još koji, a ovaj puta nekakav Terje Hauge. Zavjera norveško-srpskih antihrvatskih elemenata, svi će reči. Kakve veze imaju Norvežani i Srbi, pitamo se? Nitko ne zna kakve ali sigurno je u pitanju četnička čelija u Oslu koja ne želi hrvatski klub u Ligi prvaka.
Možemo se mi ovako zajebavati koliko hoćemo, ali penal je odista bio u najmanju ruku čudan. Sveisto, tip je sudac, ja se ne kužim nogomet više od onoga što sam naučio gledajući, pa valjda zna što je i zašto dosudio i ima svoje razloge za to. Ali nema veze, to je zavjera protiv Dinama, igra velikih i malih, borba za dio kolača Lige prvaka kojega neće dati nekakvom provincijskom klubu ni pod razno.
U ovo zadnje, moram priznati da i sam vjerujem. Sile koje su stvarale Ligu prvaka nisu baš lude od sreće da svoje milione dijele sa nekakvim bezveznjacima sa Balkana u koje spada i Dinamo Zagreb. Iako, i to su tržišta, makar slaba. Bogati klubovi iz Rusije i Ukrajine mogu, ostali, hm.....
Iako, budimo realni, Werder Bremen bolji je klub od Dinama Zagreb, sigurno. Igra u jačoj ligi, ima jači proračun, kupuje bolje igrače. Jednostavno, jači su. Istina, zanimljivu je paralelu povukao Miroslav Radman nedavno, rekavši kako je sličnost između nogometa i genetike to što ne pobjeđuje uvijek jači. Ne znam za genetiku, ali ovoga puta se u nogometu dogodilo ono što se u većini slučajeva ipak događa. Pobijedio je jači. Dinamo je pokušao i popušio. Nije da nisu imali prilika, ali su bogami smiješni likovi poput Boška Balabana nagađali se svuda ali samo ne u gol. Smiješni likovi u Dinamu, fakat. Zdravko Mamić je prodao što je valjalo, i ostali su mu samo smiješni likovi, poput ljubitelja cajki Boška Balabana i ozljedama sjebanog Tome Šokote. Prosječnom navijaču ostaje samo zamišljati, kako bi bilo da je umjesto Boška Balabana pred Werderovim golom bio Eduardo da Silva. Eduardu nitko ne može zamjeriti što je otišao, takva prilika se teško propušta, a već je možda i najbolji igrač u Dinamovoj povijesti.
Ne može se i prdnuti i stisnuti, to je valjda shvatio Zdravko Mamić, ne može se igrati konkurentno za Ligu prvaka i istodobno prodati najbolje igrače. Božja kazna za Zdravka Mamića, vjerujem, je i protivnik u Ligi UEFA. Veliki Ajax. Ne bu Dinamo vidio ni Ligu UEFE. Ajax je jedan od najvećih klubova u povijesti, jedan od simbola nogometa uopće, i to lijepog i atraktivnog nogometa. Barem je to nekoć bio, kakav je danas, ne znam. Vjerujem u još jedan spektakl pred punim Maksimirom. Iako, opet će nam sudac biti kriv.

Ipak, ja sam odrastao više gledajući košarku nego nogomet, pa nekako s radoznalošću očekujem i ovo Europsko prvenstvo idući tjedan. Košarka je toliko pala u treći plan da vjerujem da većina ljudi ni ne zna da Hrvatska ide na Eurobasket. Hoće li netko od vas koji ovo čitate uopće gledati tekme naše repke, koja doduše godinama nije ništa napravila (i jope nam je sudac bio kriv barem par puta, a koji put i belosvetska srpska zavjera). Od ove momčadi se ništa ne očekuje osim da je svi natuku, pa se ja nekako nadam da su iznenađenja ipak moguća.
Gledajte europsko u košarici, pa koliko god uzaludno bilo.