Na što se obično pomisli kad se kaže riječ «burza»? Što se obično mislim kada netko kaže da je «na burzi»? Ona burza do sada najčešće spominjana u kontekstu ovakvih razgovora je takozvana burza rada u Zvonimirovoj. Zapravo se radi o Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, a oni koji su na toj «burzi» zapravo nude svoje usluge, znanja i sposobnosti na otvorenom tržištu rada. Istini za volju, oni koji se nude na toj burzi i nisu baš najsretniji, a često nisu ni najsretniji poslodavci koji tamo traže zaposlenike. Ipak, to je neka druga tema.
Hrvati su se u zadnje vrijeme raspomamili za onom pravom «burzom», tržištem vrijednosnih papira. Gužva koju je izazvala javna ponuda dionica Tehatea društveni je fenomen koji zaslužuje poneku riječ. Ni autor ovih redova nije ostao imun na nju.
Negdje sam pročitao izjave nekih penzića koji su prvi stali u redove za potpis obvezujuće ponude, da i oni žele biti na burzi. Vanjska manifestacija toga kapitalizma na hrvatski način su dramatični redovi pred bankama i Finama, podsjeća na redove na onoj «burzi» u Zvonimirovoj, ili redove za crni kruh nekoć u 7 ujutro pred Dionom. Možda je to samo bilo moje iskustvo, ali čini mi se da ti redovi nisu kao oni «jebi-si-mater» redovi pred institucijama, gdje je atmosfera uvijek na rubu incidenta. Imam dojam da ekipa nekako mirno i strpljivo (ipak neću reći dostojanstveno, jer u redovima nema dostojanstva) čeka svoj red pred bankarskim referentima. Vjerojatno je želja za relativno brzom zaradom ipak jača od potrebe da se uvijek tjera neka vlastita pravda pod cijenu sukoba sa ostalim čekačima namjernicima.
Ono što zaista fascinira je ta opća masovna pomama koja je zavladala, zahvativši sve društvene slojeve i grupacije. Od prostodušnog puka do intelektualaca, od studenata do penzionera, svi su se masovno bacili na investiranje. U investiranju dobit nikada nije sigurna. Ionako, ništa na ovom svijetu nije izvjesno niti sigurno. Nemoguće je ne sjetiti se ne tako davnih vremena i ljudi koji su popušili spiku i lovu sa nekim financijskim inženjeringom ili nekakvim sumnjivim štedionicama i bankama. Ipak, ovo nije tome slično, pravila na tržištu vrijednosnih papira su jasna, tržište kreira cijenu. Gubiš ili dobivaš, ovisi o nevidljivoj ruci tržišta. Ono što pomalo zabrinjava je hazarderski mentalitet naših ljudi, želja za lakom i brzom zaradom bez puno napornog rada. Kruha preko pogače, mislim da se tako kaže u narodu. Taj mentalitet puni sportske kladionice, taj je mnoge odveo u propast sa financijskim inženjeringom i sumnjivim štedionicama. Takav način razmišljanja ne iznenađuje, s obzirom da je javna percepcija da većina bogatih ljudi u Hrvatskoj nije do svog imetka došla uz puno napornog rada, već zahvaljujući povoljnim prilikama i dobrim štelama.
Unatoč nekim lošim iskustvima prošlosti, ovo je ipak jedna posebna društveno-ekonomska pojava. Možda će u globalu imati pozitivne učinke na razvoj tržišta, možda će pojedinci više ili manje profitirati od toga. Možda će u ovo predizborno doba politika imati presudan utjecaj na kreiranje cijena na tržištu. Kao što ga tako često i ima. Sve to će se tek vidjeti.
Neki pozitivan pomak ipak postoji. Prema narodnom dioničarstvu, da mešetarenje dionicama ne bude samo privilegij bogate elite. Pa makar sve to bilo prvenstveno sa ciljem brze zarade. Možda nam može biti žao, što nešto poput ovoga nije bilo napravljeno prije desetak i više godina, u eri privatizacije. Možda je teoretski dobru ali u praksi šugavo provođenu doktrinu samoupravljanja mogla zamijeniti doktrina participiranja u vlasničkim udjelima, pa time i dijeljenja gubitka i dobiti. Znamo zašto to nije bilo tako. Nažalost.
Biti će zanimljivo pratiti rasplet ovog društveno-ekonomskog fenomena. Osobito u ovo predizborno doba….
Post je objavljen 26.09.2007. u 14:59 sati.