Ljubav Dinama i Lige prvaka jedna je od najneuzvraćenijih u povijesti svih ljubavi. On toliko žudi za njom a ona ga nikako neće. Neće pa neće. I uvijek ga nekako ružno odjebe, izuzev dvije sezone kad se zvao općeneprihvaćenim imenom Croatia i šefovao mu je općenevoljeni peder Zlatko Canjuga. I uvijek je nekakav sudija kriv, neki Urs Meier, pa ne znam još koji, a ovaj puta nekakav Terje Hauge. Zavjera norveško-srpskih antihrvatskih elemenata, svi će reči. Kakve veze imaju Norvežani i Srbi, pitamo se? Nitko ne zna kakve ali sigurno je u pitanju četnička čelija u Oslu koja ne želi hrvatski klub u Ligi prvaka.
Možemo se mi ovako zajebavati koliko hoćemo, ali penal je odista bio u najmanju ruku čudan. Sveisto, tip je sudac, ja se ne kužim nogomet više od onoga što sam naučio gledajući, pa valjda zna što je i zašto dosudio i ima svoje razloge za to. Ali nema veze, to je zavjera protiv Dinama, igra velikih i malih, borba za dio kolača Lige prvaka kojega neće dati nekakvom provincijskom klubu ni pod razno.
U ovo zadnje, moram priznati da i sam vjerujem. Sile koje su stvarale Ligu prvaka nisu baš lude od sreće da svoje milione dijele sa nekakvim bezveznjacima sa Balkana u koje spada i Dinamo Zagreb. Iako, i to su tržišta, makar slaba. Bogati klubovi iz Rusije i Ukrajine mogu, ostali, hm.....
Iako, budimo realni, Werder Bremen bolji je klub od Dinama Zagreb, sigurno. Igra u jačoj ligi, ima jači proračun, kupuje bolje igrače. Jednostavno, jači su. Istina, zanimljivu je paralelu povukao Miroslav Radman nedavno, rekavši kako je sličnost između nogometa i genetike to što ne pobjeđuje uvijek jači. Ne znam za genetiku, ali ovoga puta se u nogometu dogodilo ono što se u većini slučajeva ipak događa. Pobijedio je jači. Dinamo je pokušao i popušio. Nije da nisu imali prilika, ali su bogami smiješni likovi poput Boška Balabana nagađali se svuda ali samo ne u gol. Smiješni likovi u Dinamu, fakat. Zdravko Mamić je prodao što je valjalo, i ostali su mu samo smiješni likovi, poput ljubitelja cajki Boška Balabana i ozljedama sjebanog Tome Šokote. Prosječnom navijaču ostaje samo zamišljati, kako bi bilo da je umjesto Boška Balabana pred Werderovim golom bio Eduardo da Silva. Eduardu nitko ne može zamjeriti što je otišao, takva prilika se teško propušta, a već je možda i najbolji igrač u Dinamovoj povijesti.
Ne može se i prdnuti i stisnuti, to je valjda shvatio Zdravko Mamić, ne može se igrati konkurentno za Ligu prvaka i istodobno prodati najbolje igrače. Božja kazna za Zdravka Mamića, vjerujem, je i protivnik u Ligi UEFA. Veliki Ajax. Ne bu Dinamo vidio ni Ligu UEFE. Ajax je jedan od najvećih klubova u povijesti, jedan od simbola nogometa uopće, i to lijepog i atraktivnog nogometa. Barem je to nekoć bio, kakav je danas, ne znam. Vjerujem u još jedan spektakl pred punim Maksimirom. Iako, opet će nam sudac biti kriv.
Ipak, ja sam odrastao više gledajući košarku nego nogomet, pa nekako s radoznalošću očekujem i ovo Europsko prvenstvo idući tjedan. Košarka je toliko pala u treći plan da vjerujem da većina ljudi ni ne zna da Hrvatska ide na Eurobasket. Hoće li netko od vas koji ovo čitate uopće gledati tekme naše repke, koja doduše godinama nije ništa napravila (i jope nam je sudac bio kriv barem par puta, a koji put i belosvetska srpska zavjera). Od ove momčadi se ništa ne očekuje osim da je svi natuku, pa se ja nekako nadam da su iznenađenja ipak moguća.
Gledajte europsko u košarici, pa koliko god uzaludno bilo.
Post je objavljen 01.09.2007. u 17:25 sati.