aparatczykovi zapisi

Svakodnevno radno okruženje je nešto bez čega čovjek ne može ako je zaposlen. Malo tko danas radi doma, a onima koji su nezaposleni radna okruženja su Zavod za zapošljavanje (jednom mjesečno) ili pretežno birtija i kladionica.
Nakon preko nekoliko godina rada u državnoj upravi možete skužiti kako se ljudi oko vas dijele prema svojim radnim navikama na nekakve obrasce. U kaosu kakav vlada u glomaznim organizacijama poput tijela državne uprave vrlo lako se razvija određena tipologija karaktera, podijeljena prema odnosu kako prema radu tako i prema kolegijalnosti.
Nekako mi se čini da bi gruba podjela na tri ključna psihoprofila izgledala ovako:
-šljakeri- mazge-uglavnom zato što rade ko mazge. Ne može niti jedna organizacija funkcionirati a da nitko ništa ne radi, pa niti državna uprava, zato svugdje ima ljudi koji marljivo obavljaju svoj posao. Netko mora vući naprijed. To su ljudi koji briju na posao i obično daju sve od sebe u svakom poslu koji rade, pa tako i u državnoj upravi, unatoč činjenici da im pošten i marljiv rad neće povećati plaću niti će im išta donjeti osim još više posla. Jer kad skuže da radiš dobro i da hočeš raditi, davati će ti sve više posla. Naravno, i ova se skupina dijeli na dvije podskupine: ambiciozne i žrtve.
Ambiciozni su štreberski likovi. Pretežno su žene, uglavnom neudate, ali ima i muških, ili razvedenih ili neženja, svi oni kao da su se vjenčali za firmu i može ih se zateći na poslu i u večernjim satima, ili vikendom. Oni se trse i daju sve od sebe kako bi eventualno došli do nekog položaja. To su oni ljudi koji brzo hodaju hodnicima, šefovima užurbano objašnjavaju neku poslovnu problematiku, šalju mailove s vremenom slanja od 18h na dalje. Ambiciozni su vrlo nezahvalni nadređeni, jer uglavnom gaze ljude svojom ambicijom, pa ti ostaje il'se pokloni, il se ukloni. Oni su ljudi koji vuku naprijed, pod svaku cijenu, pa i uvlačenja u ciljane anuse.
Žrtve su ona ekipa koja mora raditi. Pokazali su se, ali nisu dovoljno probitačni da bi spadali u ambiciozne, i nisu dovoljno podguzni da bi se uvlačili u šupke. Ponos, nešto što se teško gazi, ali koristi razvoju statusa žrtve. Žrtve su ljudi koji su zbog svojih znanja i sposobnosti korisni i potrebni, ali glavni razlog njihove korisnosti je u tome što pristaju na sve, pa i najkompliciranije poslove. Štogod mu se uvali, žrtva će to odraditi najbolje što zna, i još ga se može za to i zajebavat jer se da. Nisu probitačni i njihova ambicija ne predstavlja prijetnju, dokle god ih se zatrpava poslom vrlo su i korisni. Žrtva kao nadređeni? Toga nema!
-privatizatori situacije- oni koji posao i radno vrijeme koriste za svoje privatne stvari, stavljaju privatni život iznad poslovnog. Dijele se na pacijente i turiste.
Pacijenti su ljudi koji su većinu svoga rada na bolovanju, a zapravo rade nešto drugo za sebe, ili se jednostavno provode. Ljudi su to na koje se ne može osloniti jer ih jednostavno nikada nema na poslu, tako da im je nemoguće zadati neki sofisticirani zadatak jer ga zasigurno sami neće odraditi. Nezahvalni su kolege, jer im je jedna od glavnih aktivnosti prebacivanje posla na druge. Obično imaju dobre veze u liječničkim krugovima da si mogu često sređivati bolovanja. Počesto, imaju druge izvore sredstava izuzev mizerije koja se naziva plaćom ( a, kako su većina u državnoj upravi ipak žene, znači da imaju bogate i situirane muževe), tako da se ne moraju krviti za prekovremene ili tuči za dnevnice i honorare. Pacijenti su ljudi koji su rijetko kada korisni, s obzirom da ih rijetko ima na poslu.
Turisti su privilegirana klasa službenika koja uglavnom radi ono što im paše, a počesto su to uglavnom brojna korisna i manje korisna službena putovanja. Uglavnom, ljudi koji su došli do pozicije ili situacije da rade uglavnom što ih je volja. Za neke od njih je moguće da ih pogranična murija na aerodromu tako dobro pozna da uopće više ne moraju pokazivati putovnicu kad nekamo idu. Znanje jezika je ovdje apsolutni mus, iako znaju se podkrasti i primjeri kad to i nije slučaj. Pa ponekad i tuzemna putovanja (često zvana i tereni) znaju biti sasvim dobar primjer turizma. Turist je nadređeni kojeg nikada nema, uvijek je na nekom važnom sastanku, simpoziju, seminaru. Uvijek je to vrlo važno. Njegova permanentna odsutnost može biti i dobra stvar, bar vam ne visi za vratom. S druge strane, s nadređenim koji je toliko na putu, nikada se ne može nešto ozbiljno raditi, pa njegove odgovornosti obično zaheftaju vas.
Zajednička karakteristika svih privatizatora situacije je to što resurse tijela u kojemu rade i radno vrijeme koriste često za svoje vlastite potrebe. Službeni telefon im je velika strast, a korištenje svom drugom infrastrukturom ureda uopće nije strano. Fotokopirka je nešto što se uglavnom nema doma, pa kad je već besplatno, zašto ne kopirati udžbenike za školu, note, dijete, kuharice, tehničke specifikacije, skripte za faks, i ostalo što nema veze s poslom. Istina, tko je bez grijeha neka baci kamen prvi, nitko nije imun na povremena korištenja uredske infrastrukture, pa ni autor ovih redova.
-oni koji čekaju mirovinu- Tužna sudbina stanja državne uprave u Rvata učinila je da ovo bude možda i najveća skupina. Počesto su oni iz prethodne skupine također i ljudi iz ove skupine, a da se naći i ljudi iz prvoopisane skupine među ovom skupinom. Nije samo visko prosjek godina zaposlenika razlog ovome, već su opća nezainteresiranost i bezidejnost, manjak entuzijazma, glavne osobine ovih vegetativaca od 8 do 16. Ljudi su to koji svoj posao samo odrađuju, tek tako da im prođe vrijeme, a i da zarade neku lovu za jesti i platiti režije. Počesto su to ljudi iz nekadašnjih dobrih firmi bivšeg sustava. Uglavnom situirani u bivšim vremenima, kao i mnoge sjebala ih je privatizacija, i ispali su iz tih poslova i našli se usred ničega. Prestari i staromodni da bi bili potrebni mladim i nabrijanim firmama, a kako su ipak visokokvalificirana (pa čak i kvalitetna) iskusna radna snaga, za svoje potrebe zaposlila ih je država. Tako traumatizirani privatizacijom, malim plaćama, nikakvom perspektivom, tavore i čekaju mirovinu, lamentirajući nad nekadašnjim životom. Državna uprava je rijedak poslodavac koji će tolerirati i zaposlenike koji imaju životnih problema. Među čekačima mirovine zna biti i onih koje su pregazila zla poput alkohola ili psihičkih bolesti. Kod bilo kojeg drugog poslodavca oni bi bili udaljeni i izgnani istog časa kada bi se primjetilo da nešto ne štima, ali ovdje ipak postoji i socijalna komponenta. Takvu ekipu se obično negdje zbuksa da ne smetaju, i oni tako konzervirani mirno tavore i čekaju svoju mirovinu.
Čekači penzije nisu nužno loši suradnici, ponekad se od njihova iskustva može puno naučiti. Kao nadređeni znaju biti inertni i nesposobni, pa time izazivaju probleme ili postanu zlobni. Znanje stranih jezika im nije baš osobina, često od kompjutera znaju najbolje koristiti solitaire.
Tako je to u državnoj službi, a ima tu još više vrsta karaktera. Generalno treba polaziti od uvjerenja da ljudi u svojoj prirodi ipak nisu loši. Teško je, doduše, u takvoj atmosferi ostati normalan, pa ipak mislim da sam ostao. Uravnilovka, melting pot, jedan veliki kazan u kojem se svi pomalo krčkaju. Treba naći snagu i ostati svoj, treba znati isplivati na površinu. Ne treba dopustiti da te povuku na dno.

Jupi! I Europsko prvenstvo u nogometu ide- Poljacima i Ukrajincima. Da mi je bilo vidit face Vlatka Markovića i ekipe kad su čuli tu vijest, izraze zaprepaštenja i nezadovoljstva na tim bahatim i antipatičnim licima kakvima raspolaže većina likova iz nogometnog saveza koji su skuhali taj sjajni rezultat. Nula glasova! Pa to je fakat sjajan rezultat. Ne da smo izgubili prvenstvo uvjerljivo nego nismo osvojili niti jedan glas. Sad bi bilo dobro škicnuti Kacin post o nulama. Nula glasova me podsjeća na famozni dio ispita iz Teorije prava i države kod prof. Miličića na zaokruživanje na kojem bi i da predaš test bez ičega zaokruženog osvojio dva boda, nulu je bilo gotovo nemoguće postići. E ja sam postigao nula bodova, toliko sam bio precizan u netočnosti svojih odgovora. Smatram to velikim rezultatom i dan danas.
Ovo prekenjavanje sa Eurom me malo podjsetilo na Euroviziju prošle godine. Rvacka je poslala najbolje čime raspolaže, superultra božicu seksa, san svakog domaćeg mužjaka, simbol erotičnosti i plodnosti, veličanstvenu Sjeverinu. I ona je bila odlična sedamnaesta. Da nije bilo blagonaklonih susjedskih glasova sa Balkana bilo bi još i gore. A siromah Vlatko nije mogao računati na balkansku solidarnost, jer oni ovdje nisu glasovali. I ispalo je kako je ispalo. Ako su zaista toliko lobirali koliko tvrde da jesu, bolje bi bilo da nisu. Šteta sredstava. I mi se uvijek pouzdamo u neke velike prijatelje sa zapada, ljude koji nas kuže, kuže naše potrebe, jako smo si bliski, praktički braća. Nadam se da ista spika ne bu bila sa ulaskom u EU. Ekipa se nabrije ulazimo, ulazimo!!! A ono, čorak! Sanader se uvijek poziva na svoje prijatelje iz Europske pučke stranke, ma prijatelje, praktički braću. On i Angela Merkel, najbolji frendovi. Ti njegovi frendovi kad god je neka frka i treba se zauzeti za Hrvatsku u Europi, povuku se i odjebu i Ivu i Hrvatsku. U dnevno političke svrhe ga ne samo da ga odjebu, oni ga i sjebu ako treba.
Vratimo se Vlatku i nesretnicima. Zar su oni STVARNO vjerovali da će dobiti Euro? Kako? S kojim argumentima? Da je sve blizu? Big deal! Da postoji infrastruktura. Drugdje je kao nema? Ljepota Jadrana? Ma boli UEFU kita za to! Mi i Mađari, fakat velesile, osobito Mađari, kojima je nogomet samo u udžbenicima iz povijesti. Lige i jedna i druga očajne, gospodarstva u komi, korupcija i sustav koji ne funkcionira i kod Mađara i kod nas.
O Poljacima u Ukrajincima mislite štogod želite. To su zaista velika i ekspanzivna gospodarstva, bogatstvo resursa. Korupcije ima, ali to je tak uobičajeno. Velike su razdaljine, istina, ali da se to savladati brzim prevoznim sredstvima, još samo da se takva uvedu. Bit će skuplje putovati po tim velikim zemljama, ali pravom navijaču ništa nije teško. Infrastruktura im nije neka, ali da se to brzo srediti, ako ima para to se lako i brzo izgradi. Samo da je novaca. Lige ne valjaju? Ne valjaju, iako ukrajinska ima potencijal, a kako sumnjivi ljudi drže klubove i to su im omiljene igračke, ipak igraju u Ligi prvaka. Bogami u Poljskoj i Ukrajini je skoro sto milijuna ljudi, to nije činjenica za odbacit.
Na mjestu UEFE i ja bih donio takvu odluku. Ne dovodeći u pitanje spiku o teorijama međunarodne zavjere protiv nesretne Hrvatske, u konačnici ipak smatram da je odluka UEFE dobra. Hrvati su išli, probali, ispušili, i skužili da im ne ide. I nije to neka tragedija.....

Inače, skužio sam da s obzirom na vrijeme kada pišem postove, spavam pišuči i pišem nebuloze, pa ih za svaki slučaj ujutro editiram.

Jučerašnja javna ostavka Ivice Račana na mjesto predsjednika SDP-a bila je više od političkog govora. Bio je to glas čovjeka koji se približava kraju života. Iako pisano jezikom politike, daleko od vrsnih proznih bravura, bilo je nepatvorene dramatike u tom kratkom pismu. Simpatizeri stranke ili ne, vjerujem da nikome nije bilo svejedno dok je to čitao. Možda grozno zvuči, ali nikada prije mi se Ivica Račan nije činio tako odlučan kao u tom jučerašnjem pismu. Odlučan, jer više nema prostora za kalkulacije, koje su obilježile njegovu političku karijeru, postale njegov brand „Odlučno možda.“ Ovo je situacija iz koje se ne može izvući, nažalost.
Još sam čitajući tu vijest jučer vjerovao da možda ipak može, današnji razvoj situacije me sasvim razuvjerio od toga. Pao mi je na pamet Janez Drnovšek. Još jedan visoko rangirani političar suočen sa teškom bolešču. U određenom trenutku je odjebao standardni način života političara, zabrijao na budizam i makrobiotiku, preselio na planinu i postao guru. Postao je vertikala. I to ne samo u Sloveniji, nego i šire. Još jedan brand, puknuti predsjednik. Umjesto relativno nezanimljivog i benignog predsjednika pučanina s kojime možete popiti kavu, naši susjedi imaju predsjednika freaka koji živi na planini. I još je živ unatoč teškoj bolesti. Još jučer sam se pitao može li Ivica Račan isto tako? Bojim se da za to više nema nade.
Iako se smatram ljevičarom, nisam se baš uvijek slagao sa politikom Ivice Račana, pa tako uglavnom nisam ni glasao za njegovu stranku. Značajan je bio igrač, mora se priznati, ne samo svjedok nego i akter skoro svih ključnih događaja na našoj političkoj sceni. Politiku sam počeo pratiti onako kako spada negdje u doba Gazimestana i srpskog grupiranja oko Slobe i svih tih pizdarija koje su dale naslutiti da se Jugoslaviji ne piše dobro. Nekako, prvi fakat zančajan događaj vezan za Hrvatsku koji sam dobro pratio bio je famozni 14. kongres cekaeskaju, i legendarni odlazak. Ne budimo seronje i priznajmo, Slovenci su se prvi ustali i krenuli prema vratima, a Ivica, Cele Sardelić i Drago Dmitrović su krenuli za njima. Možda Ivica Račan nije Mojsije, pa se nije doimalo kao da se razmaknulo Crveno more, ali bio je jedan kraj i jedan novi početak. „Još sam živ.“, mislim da su bile njegove riječi u hodniku valjda Sava centra, nakon tog famoznog egzodusa. I preživio je mnoge političke drame nakon toga, ali da li će i ovu životnu sada? Izgleda da je sve jasniji odgovor na to pitanje.
Smrt je privatan trenutak. Kada ste javna ličnost onda ni u toj situaciji nemate pravo na privatnost. Sva ova novinarska gungula oko jednog bolnog, ali prirodnog događaja, podsjeća me na posljednje dane pape Ivana Pavla II. „Smrt uživo“, bojim se da bi mogla biti budućnost i reality programa. U ovakvim situacijama balansira se na rubu dobrog ukusa. S druge strane, iskrenost priopćenja o zdravstvenom stanju šefa oporbe je pohvalna, za razliku od određenog teškog bolesnika koji je krajem devedesetih pokušavao igrati tenis da javnost vidi u kakvoj je formi. Ne treba bježati od istine, osobito ne u ovakvoj sitauciji.
Osim što je privatan, smrt je i vrlo osoban trenutak. Mogu reći da smatram da smrt više pogađa one najbliže preminulom, od njega samog, jer će oni morati živjeti s posljedicama njegove smrti. Smatram da se tog trenutka ne treba bojati. Mislim da se isplati držati one Epikurove: Dok smo mi (živi) nema smrti. Kad nastupi smrt, nema nas. Vjerujem da je i Ivica Račan, u ovim teškim danima kraja svog života, došao do sličnih spoznaja.

Ovaj post pao mi je na pamet pretprošle večeri, dok sam na palubi Svetog Krševana promatrao mirnu i gotovo glatku morsku površinu, klizeći kroz prohladnu proljetnu noć prema Zadru. I opet taj osjećaj nelagode, osjećaj koji me i na autoputu počesto obuzimao, osobito penjući se prema Sv. Roku i dugom tunelu. Kratko je trajalo, vraćam se.
Vraćam se svojoj svakodnevici.
Uskrs na Pašmanu, u miru i tišini, samo more, povjetarac i sve odvažnije sunce, u proljeće koje više nije ni rano. Ljudi malo, skoro pa nigdje nikoga. Nevjerovatno je kako mi se čini da se samo na otoku mogu opustiti i odmoriti, kad znam da sam okružen sa svih strana morem. Možda si umišljam da sam jedino na otoku siguran od svih zala koje me prate. Morska ploha odvaja me od posla, pravosudnog, nezavršenih obaveza, nedovršenih simpatija, nejasne budućnosti. Nikakvo zlo ne prolazi tu morsku plohu. I možda ste primjetili, uvijek je isti obrazac raspoloženja pri povratku s mora. Uvijek kada odlazim s otoka obuzme me neka tuga, neizvjesnost. Vratiti se u svakodnevni život, s bijegom je gotovo. Važno je bilo promijeniti ambijent, makar na kratko. Odspavati, odmoriti se barem malo.... Nevjerovatno koliko je lako isključiti se i ostaviti sva sranja iza sebe. Nevjerovatno koliko je teško ponovo se ušaltati u svakodnevicu...

Čist simpatičan tekst bio na Monitoru prije neki dan, pa sam mislio napraviti jednu zabavnu igru. Ovo je 12 rock navoda koji su navodno potpune gluposti. Glupost ili ne, nema razloga da ih ne obrazložimo pa izmijenimo ili dopunimo. Prvo ja pa onda vi:




Ad 1. Nikada nije postojao Paul McCartney. Sve je to zavjera belosvetskih hohštaplera.
Ad 2. Radilo se o analnom čepiću posebno naručenom od jedne velike farmaceutske kompanije. Pomoćnik je prethodno prošao obuku.
Ad 3. Samo djelomično točno. Naime, u istom krevetu je bio i Eric Clapton, a Iggy Pop je bio u ormaru.
Ad 4. Netočno! Radilo se o peraji kita ubojice.
Ad 5. Potpuno netočno! Uopće nije mrtav nego su ga kao i Elvisa, oteli vanzemaljci.
Ad 6. Neprecizno! Radilo se o jeziku ljame!
Ad 7. Bio je to Milky way!
Ad 8. Djelomično točno! Naime, mogao se sam zadovoljavati ionako, ali poželio je grah s rebarcima, ali ne s bilo kojima.
Ad 9. I to s krvi djevica, zajedno sa Joan Collins.
Ad 10. Ne, to je sve jedna osoba zapravo, a ostalo je optička varka.
Ad 11. Neprecizno! Nije bila u pitanju baka nego prastrina.
Ad 12. Bila je zapravo druga vrsta pravnog posla u pitanju.