Svakodnevno radno okruženje je nešto bez čega čovjek ne može ako je zaposlen. Malo tko danas radi doma, a onima koji su nezaposleni radna okruženja su Zavod za zapošljavanje (jednom mjesečno) ili pretežno birtija i kladionica.
Nakon preko nekoliko godina rada u državnoj upravi možete skužiti kako se ljudi oko vas dijele prema svojim radnim navikama na nekakve obrasce. U kaosu kakav vlada u glomaznim organizacijama poput tijela državne uprave vrlo lako se razvija određena tipologija karaktera, podijeljena prema odnosu kako prema radu tako i prema kolegijalnosti.
Nekako mi se čini da bi gruba podjela na tri ključna psihoprofila izgledala ovako:
-šljakeri- mazge-uglavnom zato što rade ko mazge. Ne može niti jedna organizacija funkcionirati a da nitko ništa ne radi, pa niti državna uprava, zato svugdje ima ljudi koji marljivo obavljaju svoj posao. Netko mora vući naprijed. To su ljudi koji briju na posao i obično daju sve od sebe u svakom poslu koji rade, pa tako i u državnoj upravi, unatoč činjenici da im pošten i marljiv rad neće povećati plaću niti će im išta donjeti osim još više posla. Jer kad skuže da radiš dobro i da hočeš raditi, davati će ti sve više posla. Naravno, i ova se skupina dijeli na dvije podskupine: ambiciozne i žrtve.
Ambiciozni su štreberski likovi. Pretežno su žene, uglavnom neudate, ali ima i muških, ili razvedenih ili neženja, svi oni kao da su se vjenčali za firmu i može ih se zateći na poslu i u večernjim satima, ili vikendom. Oni se trse i daju sve od sebe kako bi eventualno došli do nekog položaja. To su oni ljudi koji brzo hodaju hodnicima, šefovima užurbano objašnjavaju neku poslovnu problematiku, šalju mailove s vremenom slanja od 18h na dalje. Ambiciozni su vrlo nezahvalni nadređeni, jer uglavnom gaze ljude svojom ambicijom, pa ti ostaje il'se pokloni, il se ukloni. Oni su ljudi koji vuku naprijed, pod svaku cijenu, pa i uvlačenja u ciljane anuse.
Žrtve su ona ekipa koja mora raditi. Pokazali su se, ali nisu dovoljno probitačni da bi spadali u ambiciozne, i nisu dovoljno podguzni da bi se uvlačili u šupke. Ponos, nešto što se teško gazi, ali koristi razvoju statusa žrtve. Žrtve su ljudi koji su zbog svojih znanja i sposobnosti korisni i potrebni, ali glavni razlog njihove korisnosti je u tome što pristaju na sve, pa i najkompliciranije poslove. Štogod mu se uvali, žrtva će to odraditi najbolje što zna, i još ga se može za to i zajebavat jer se da. Nisu probitačni i njihova ambicija ne predstavlja prijetnju, dokle god ih se zatrpava poslom vrlo su i korisni. Žrtva kao nadređeni? Toga nema!
-privatizatori situacije- oni koji posao i radno vrijeme koriste za svoje privatne stvari, stavljaju privatni život iznad poslovnog. Dijele se na pacijente i turiste.
Pacijenti su ljudi koji su većinu svoga rada na bolovanju, a zapravo rade nešto drugo za sebe, ili se jednostavno provode. Ljudi su to na koje se ne može osloniti jer ih jednostavno nikada nema na poslu, tako da im je nemoguće zadati neki sofisticirani zadatak jer ga zasigurno sami neće odraditi. Nezahvalni su kolege, jer im je jedna od glavnih aktivnosti prebacivanje posla na druge. Obično imaju dobre veze u liječničkim krugovima da si mogu često sređivati bolovanja. Počesto, imaju druge izvore sredstava izuzev mizerije koja se naziva plaćom ( a, kako su većina u državnoj upravi ipak žene, znači da imaju bogate i situirane muževe), tako da se ne moraju krviti za prekovremene ili tuči za dnevnice i honorare. Pacijenti su ljudi koji su rijetko kada korisni, s obzirom da ih rijetko ima na poslu.
Turisti su privilegirana klasa službenika koja uglavnom radi ono što im paše, a počesto su to uglavnom brojna korisna i manje korisna službena putovanja. Uglavnom, ljudi koji su došli do pozicije ili situacije da rade uglavnom što ih je volja. Za neke od njih je moguće da ih pogranična murija na aerodromu tako dobro pozna da uopće više ne moraju pokazivati putovnicu kad nekamo idu. Znanje jezika je ovdje apsolutni mus, iako znaju se podkrasti i primjeri kad to i nije slučaj. Pa ponekad i tuzemna putovanja (često zvana i tereni) znaju biti sasvim dobar primjer turizma. Turist je nadređeni kojeg nikada nema, uvijek je na nekom važnom sastanku, simpoziju, seminaru. Uvijek je to vrlo važno. Njegova permanentna odsutnost može biti i dobra stvar, bar vam ne visi za vratom. S druge strane, s nadređenim koji je toliko na putu, nikada se ne može nešto ozbiljno raditi, pa njegove odgovornosti obično zaheftaju vas.
Zajednička karakteristika svih privatizatora situacije je to što resurse tijela u kojemu rade i radno vrijeme koriste često za svoje vlastite potrebe. Službeni telefon im je velika strast, a korištenje svom drugom infrastrukturom ureda uopće nije strano. Fotokopirka je nešto što se uglavnom nema doma, pa kad je već besplatno, zašto ne kopirati udžbenike za školu, note, dijete, kuharice, tehničke specifikacije, skripte za faks, i ostalo što nema veze s poslom. Istina, tko je bez grijeha neka baci kamen prvi, nitko nije imun na povremena korištenja uredske infrastrukture, pa ni autor ovih redova.
-oni koji čekaju mirovinu- Tužna sudbina stanja državne uprave u Rvata učinila je da ovo bude možda i najveća skupina. Počesto su oni iz prethodne skupine također i ljudi iz ove skupine, a da se naći i ljudi iz prvoopisane skupine među ovom skupinom. Nije samo visko prosjek godina zaposlenika razlog ovome, već su opća nezainteresiranost i bezidejnost, manjak entuzijazma, glavne osobine ovih vegetativaca od 8 do 16. Ljudi su to koji svoj posao samo odrađuju, tek tako da im prođe vrijeme, a i da zarade neku lovu za jesti i platiti režije. Počesto su to ljudi iz nekadašnjih dobrih firmi bivšeg sustava. Uglavnom situirani u bivšim vremenima, kao i mnoge sjebala ih je privatizacija, i ispali su iz tih poslova i našli se usred ničega. Prestari i staromodni da bi bili potrebni mladim i nabrijanim firmama, a kako su ipak visokokvalificirana (pa čak i kvalitetna) iskusna radna snaga, za svoje potrebe zaposlila ih je država. Tako traumatizirani privatizacijom, malim plaćama, nikakvom perspektivom, tavore i čekaju mirovinu, lamentirajući nad nekadašnjim životom. Državna uprava je rijedak poslodavac koji će tolerirati i zaposlenike koji imaju životnih problema. Među čekačima mirovine zna biti i onih koje su pregazila zla poput alkohola ili psihičkih bolesti. Kod bilo kojeg drugog poslodavca oni bi bili udaljeni i izgnani istog časa kada bi se primjetilo da nešto ne štima, ali ovdje ipak postoji i socijalna komponenta. Takvu ekipu se obično negdje zbuksa da ne smetaju, i oni tako konzervirani mirno tavore i čekaju svoju mirovinu.
Čekači penzije nisu nužno loši suradnici, ponekad se od njihova iskustva može puno naučiti. Kao nadređeni znaju biti inertni i nesposobni, pa time izazivaju probleme ili postanu zlobni. Znanje stranih jezika im nije baš osobina, često od kompjutera znaju najbolje koristiti solitaire.
Tako je to u državnoj službi, a ima tu još više vrsta karaktera. Generalno treba polaziti od uvjerenja da ljudi u svojoj prirodi ipak nisu loši. Teško je, doduše, u takvoj atmosferi ostati normalan, pa ipak mislim da sam ostao. Uravnilovka, melting pot, jedan veliki kazan u kojem se svi pomalo krčkaju. Treba naći snagu i ostati svoj, treba znati isplivati na površinu. Ne treba dopustiti da te povuku na dno.
Post je objavljen 22.04.2007. u 00:11 sati.