Ovaj post pao mi je na pamet pretprošle večeri, dok sam na palubi Svetog Krševana promatrao mirnu i gotovo glatku morsku površinu, klizeći kroz prohladnu proljetnu noć prema Zadru. I opet taj osjećaj nelagode, osjećaj koji me i na autoputu počesto obuzimao, osobito penjući se prema Sv. Roku i dugom tunelu. Kratko je trajalo, vraćam se.
Vraćam se svojoj svakodnevici.
Uskrs na Pašmanu, u miru i tišini, samo more, povjetarac i sve odvažnije sunce, u proljeće koje više nije ni rano. Ljudi malo, skoro pa nigdje nikoga. Nevjerovatno je kako mi se čini da se samo na otoku mogu opustiti i odmoriti, kad znam da sam okružen sa svih strana morem. Možda si umišljam da sam jedino na otoku siguran od svih zala koje me prate. Morska ploha odvaja me od posla, pravosudnog, nezavršenih obaveza, nedovršenih simpatija, nejasne budućnosti. Nikakvo zlo ne prolazi tu morsku plohu. I možda ste primjetili, uvijek je isti obrazac raspoloženja pri povratku s mora. Uvijek kada odlazim s otoka obuzme me neka tuga, neizvjesnost. Vratiti se u svakodnevni život, s bijegom je gotovo. Važno je bilo promijeniti ambijent, makar na kratko. Odspavati, odmoriti se barem malo.... Nevjerovatno koliko je lako isključiti se i ostaviti sva sranja iza sebe. Nevjerovatno koliko je teško ponovo se ušaltati u svakodnevicu...
Post je objavljen 10.04.2007. u 23:54 sati.