Političar i smrt
Jučerašnja javna ostavka Ivice Račana na mjesto predsjednika SDP-a bila je više od političkog govora. Bio je to glas čovjeka koji se približava kraju života. Iako pisano jezikom politike, daleko od vrsnih proznih bravura, bilo je nepatvorene dramatike u tom kratkom pismu. Simpatizeri stranke ili ne, vjerujem da nikome nije bilo svejedno dok je to čitao. Možda grozno zvuči, ali nikada prije mi se Ivica Račan nije činio tako odlučan kao u tom jučerašnjem pismu. Odlučan, jer više nema prostora za kalkulacije, koje su obilježile njegovu političku karijeru, postale njegov brand „Odlučno možda.“ Ovo je situacija iz koje se ne može izvući, nažalost.
Još sam čitajući tu vijest jučer vjerovao da možda ipak može, današnji razvoj situacije me sasvim razuvjerio od toga. Pao mi je na pamet Janez Drnovšek. Još jedan visoko rangirani političar suočen sa teškom bolešču. U određenom trenutku je odjebao standardni način života političara, zabrijao na budizam i makrobiotiku, preselio na planinu i postao guru. Postao je vertikala. I to ne samo u Sloveniji, nego i šire. Još jedan brand, puknuti predsjednik. Umjesto relativno nezanimljivog i benignog predsjednika pučanina s kojime možete popiti kavu, naši susjedi imaju predsjednika freaka koji živi na planini. I još je živ unatoč teškoj bolesti. Još jučer sam se pitao može li Ivica Račan isto tako? Bojim se da za to više nema nade.
Iako se smatram ljevičarom, nisam se baš uvijek slagao sa politikom Ivice Račana, pa tako uglavnom nisam ni glasao za njegovu stranku. Značajan je bio igrač, mora se priznati, ne samo svjedok nego i akter skoro svih ključnih događaja na našoj političkoj sceni. Politiku sam počeo pratiti onako kako spada negdje u doba Gazimestana i srpskog grupiranja oko Slobe i svih tih pizdarija koje su dale naslutiti da se Jugoslaviji ne piše dobro. Nekako, prvi fakat zančajan događaj vezan za Hrvatsku koji sam dobro pratio bio je famozni 14. kongres cekaeskaju, i legendarni odlazak. Ne budimo seronje i priznajmo, Slovenci su se prvi ustali i krenuli prema vratima, a Ivica, Cele Sardelić i Drago Dmitrović su krenuli za njima. Možda Ivica Račan nije Mojsije, pa se nije doimalo kao da se razmaknulo Crveno more, ali bio je jedan kraj i jedan novi početak. „Još sam živ.“, mislim da su bile njegove riječi u hodniku valjda Sava centra, nakon tog famoznog egzodusa. I preživio je mnoge političke drame nakon toga, ali da li će i ovu životnu sada? Izgleda da je sve jasniji odgovor na to pitanje.
Smrt je privatan trenutak. Kada ste javna ličnost onda ni u toj situaciji nemate pravo na privatnost. Sva ova novinarska gungula oko jednog bolnog, ali prirodnog događaja, podsjeća me na posljednje dane pape Ivana Pavla II. „Smrt uživo“, bojim se da bi mogla biti budućnost i reality programa. U ovakvim situacijama balansira se na rubu dobrog ukusa. S druge strane, iskrenost priopćenja o zdravstvenom stanju šefa oporbe je pohvalna, za razliku od određenog teškog bolesnika koji je krajem devedesetih pokušavao igrati tenis da javnost vidi u kakvoj je formi. Ne treba bježati od istine, osobito ne u ovakvoj sitauciji.
Osim što je privatan, smrt je i vrlo osoban trenutak. Mogu reći da smatram da smrt više pogađa one najbliže preminulom, od njega samog, jer će oni morati živjeti s posljedicama njegove smrti. Smatram da se tog trenutka ne treba bojati. Mislim da se isplati držati one Epikurove: Dok smo mi (živi) nema smrti. Kad nastupi smrt, nema nas. Vjerujem da je i Ivica Račan, u ovim teškim danima kraja svog života, došao do sličnih spoznaja.
|
