aparatczykovi zapisi

Jučer je u mnogim medijima obilježen 60. rođendan Davida Bowiea. Kad su se već priznata i značajna novinarska imena prosrala da ovome danu daju poseban značaj, ajde da se i ja pridružim i napišem nešto svoje o jednom od meni najdražih autora.
I ovo neće biti faktografski post, takvih materijala ima na netu, pa tko slučajno ne zna a zanima ga neka ih googla, koje je sve albume snimio ili koji su mu bili najprodavaniji singlovi.
David Bowie i ja znamo se godinama, više niti ne pamtim kada sam ga prvi puta skužio i slušao, valjda oko albuma Let's dance, a prva njegova ploča koju sam dobio bila je Never let me down. Sve te faze i transformacije: Ziggy Stardust, Thin White Duke, Major Tom, onaj art detektiv sa albuma Outside, pa i svi side projecti, kao Tin Machine ili suradnja sa Qiuncyem Jonesom ili Queen, i spašavanje zabludjelih suvremenika iz propalih karijera, poglavito Loua Reeda i Iggy Popa, brojne filmske uloge i umjetnički projekti, sve je to moj stari znanac David Bowie, šezdesetogodišnjak. Prava i iskonska ikona stila, prava veličina na sceni.
Moglo bi se reči da mu je karijera u nekom blagom padu još od početka osamdesetih, valjda još od albuma Scary monsters. Ali koji su to kriteriji za određivanje pada nečije karijere? Broj prodanih albuma? Ma dajte... Možda mu devedesete nisu bile najjače desetljeće, ali to je desetljeće u kojem smo ga susretali, i slijedili. Ima tu i osobnog dosta. Događaj koji nikada neću zaboraviti, 5. rujna 1990. Dinamov stadion, turneja „Sound and vision“. Ta kiša koja nas je prala, nas pedesetak tisuća ljudi (ima li tko točan podatak?), te večeri koja je bila grandiozni završetak osamdesetih u Zagrebu. Možda mi nije bio baš prvi koncertu životu (prvi je bio u Americi, tribute novom valu), ali je bio prvi veliki domaći koncert, moj svojevrsni debi. Ako treba ukazati na točku u vremenu kada je počela moja rockerska priča, neka to bude onda taj rujanski dan davne 1990. dok je HDZ grabio vlast, Srbi rušili stabla za barikade, a Zagreb živio u tek službeno otkrivenom slobodnom društvu, očekujući najspektakularniji strani koncert do tada. Zapamtili smo mu to čekanje po nemilosrdnoj kiši, dok smo morali gledati Puljiza u nastupu koji je krajnje predugo trajao za predgrupu (svaka čast grupi Boa, veliki sam fan, ali to ipak nije bila njihova večer) i zapamtili smo mu da je zaboravio bis nakon Van Morrisonove „Glorie“. Nije to bio najbolji koncert, ali je bio događaj koji ćemo pamtiti i o kojem ćemo govoriti budućim generacijama, kako smo bili na Bowieu u Zagrebu, kako smo bili heroji, pa bar za jedan dan.
U za njega ne pretjerano uspješnim devedesetima, u 1997., godini koja i za mene nije bila pretjerano uspješna Bowie se vratio pred publiku kojoj je ostao dužan. I dočekali smo ga, u sramotno malom broju u polupraznoj dvorani Doma sportova. Za razliku od distanciranog performera na stadionu, Bowie se pred Domom sportova (možda zahvaljujući relativnoj praznini) opustio i odlično komunicirao sa publikom. Iskupio se za stadion, svirao je samo za nas, rijetku ekipu u Domu sportova, i potpuno me oduševio nastupom, iako uvijek imam prigovore na setliste (tipa, zašto nije svirao Sufragettecity, ili tako što): Bila je to već 1997. godina, Zagreb je bio bitno drugačiji od 1990., a i mi smo se promijenili.
Naposlijetku, zašto Thursdays child? Ova stvar sa povratničkog albuma .hours (koji je sam Bowie nazvao svojim najboljim u devedesetima, pa tako i povratničkim) nekako mi je označila jedno vrijeme u životu s kraja 1999. kad sam odlučio da će završiti jedno moje vrlo dugotrajno loše razdoblje. Često sam slušao sam album a i tu stvar, za koju Bowie kaže da ju je napisao u vremenu kad se osjećao vrlo dobro i sretno. Tako sam i ja pomalo odagnao to loše doba, malo si posložio stvari i nastavio dalje sa normalnim životom, a u pozadini je svirala Thursdays child. I ja sam slučajno rođen baš jednoga četvrtka.
Bowie navodno nakon operacije srca slabo nastupa i gotovo se povukao iz glazbe. Ali ja se nadam da šezdesetogodišnji genij ipak nešto priprema, neki novi projekt kojime će se tiho vratiti na scenu. Ako i ništa ne priprema, napravio je dovoljno.
U svakom slučaju sretan mu rođendan, šezdeseti.