aparatczykovi zapisi

Koji događaj! Pomalo smiješna manifestacija katastrofalne organizacije poznata i kao Crtani Romani Šou (CRŠ), zapravo nešto poput sajma stripova malo sadržajnijeg od prosječne subote na Trešnjevačkom placu, doveo je istinsku veličinu u naš grad. Max Bunker, čovječe. To je kao da studentu matematike dovedeš Demidoviča (glupa i loša usporedba, znam, ali ne pada mi na pamet ništa bolje). U pravom smislu riječi tvorac, učitelj. Pravim imenom Luchiano Secchi (valjda dobro pišem) ovaj vremešni talijan nije ni svjestan koliki je njegov utjecaj na ove prostore. Rijetki su oni iz generacija rođenih od šezdesetih naovamo u čijem odrastanju bar nekakvu ulogu nije imao Alan Ford. Cinizam, crni humor i autentični pogled na svijet i život, odlike su ovog ljevičarskog stripa. Koliko smo o povijesti naučili od Broja 1, iako Leonida nije zaista svojom debljinom začepio Termopilski klanac, niti je Paris zapalio Troju da se riješi rastrošne Helene, ali smo ipak učili o tim stvarima, pa bi nakon toga bacili pogled u Gustava Schwaba i „Priče klasične starine“. A tek filozofija života: „Idem kupiti nešto za jelo! Ukradi, kupiti može svaka budala!“ i slične životne mudrosti, bile su poput lekcija životne škole. Ipak, najviše pamtimo hrabre parole sa Grunfovih majica „Borit ćemo se do smrti drugoga“, „Ako vidite duha napijte se PIK piva do uha“ i najjača „Tko leti vrijedi, tko vrijedi leti, tko ne leti ne vrijedi“ (kao da je izašla iz udžbenika Gaje Petrovića“Logika“).
Ovime otvaram komentatorima da navedu svoje omiljene parole s Grunfovih majica, koje sam i sam dugo želio odštampat, ali ne znam tko je vlasnik prva na strip.
Bunker je autor zaista duge i plodne karijere, koje je izgleda Alan Ford vrhunac. Radio je na mnogim odličnim stripovima, a na nekima je veća bila uloga njegovog prerano pokojnog suradnika Magnusa (Roberta Raviole). Magnus i Bunker zajednički su radili i na odličnim seriajlima „Maxmagnus“ i „Družina od vješala“ koje moram priznati imam kompletne. U rane radove Maxa Bunkera spadaju i čisto krimi-stripovi poput Dijabolika, Kriminala, Satanika, Jezebel (vrlo rani rad, nisam čitao), pravi predstavnici talijanske škole, koja je iznjedrila mnoge dobre stripove poput „Dylana Doga“. Zapravo, možemo reči da smo na talijanima i belgijancima u Parizu odrastali (moram priznati da sam si na CRŠ-u unatoč besparici uboo jednog Spiroua kojeg mi je davno neko popalio). Fanovi Alana Forda kao pravi, iskonski A.F. uvijek ističu prvih 75 brojeva (do znakovitog „Odlaska Superhika“), koje su baš autorski odradili Magnus i Bunker. U prvim epizodama može se vidjeti kako je Magnus crtački tražio odgovarajući stil, a poseban štih daju njihovi duhoviti potpisi na prvoj tabli stripa, svaki put drugačiji. Kasnije su Magnusa odmjenili Paolo Piffarerio, pa i Romanini, i još mnogi talijanski crtači (navodno i neki naši) ali s vremenom i odrastanjem izgubite nekako korak a Alanom Fordom, tako da sam ga ja nekako oko 1992. prestao čitati. Serijal se lagano potrošio, a mene su počele interesirati druge stvari osim stripova (alkohol, žene). Međutim, onim Fordovima koji se smatraju najboljim dijelom serijala, a to su negdje do dvjestotog broja, se uvijek rado vraćam. Gotovo svakih par godina se uhvatim kako iznova čitam sve epizode koje imam. Svatko tko drži do sebe bi trebao imati biblioteku Alana Fordova u svojoj kući, ako tko nema iskoristite brojna reizdanja.
Alan Ford izlazio je u cijeloj Europi, na zahtjevnom američkom tržištu nije ostavio značajniji trag. Ipak, u zemljama Bivšoslavije bio je više od stripa. Bio je sastavni dio života i odrastanja. Ne znam da li je Max Bunker svjestan toga, a prvi puta je u Zagrebu, iako je navodno izjavio da su ga kiosci bivše Jugoslavije držali na financijskom životu. Veliku ulogu u tome imao je odavno pokojni prevoditelj i sam autor Nenad Brixi, čijeg smo Timothya Thatchera imali priliku čitati.
Magnus je napustio ovaj svijet mislim davne 1995. Bila je to tužna sezona za evropske umjetnike, otprilike u isto doba u naponu snage napustili su nas i veliki poljski redatelj Krysztof Kieszlovski i još veći talijanski (i mletački) strip autor Hugo Pratt, o kojemu pripremam posebnu temu.
Nisam bio na Bunkerovom predavanju na CRŠ-u. Previše me glava bolila od radne subote koja se završila u predvečerje. Zapravo nije bilo ni potrebe da idem, sve ono što sam trebao saznati od Maxa Bunkera saznao sam kroz njegove stripove. Bilo bi to možda samo odavanje poštovanja njegovoj umjetničkoj veličini, a mislim da za tako što nema potrebe niti bi se to njemu sviđalo.