aparatczykovi zapisi

Svatko u svom životu ima neke svoje male jubileje, neke godišnjice koje obilježava, datume kojih se sjeća i koji mu nešto znače. Svatko ima rođendan, čak i oni rođeni 29. veljače ali oni ga imaju rjeđe od ostalih, parovi bilježe godišnjice braka ili prvog poljupca, političke stranke pamte godišnjice osnivačkih skupština.
Danas se navršava pet godina od mog posljednjeg ispita na faksu. Meni je to datum koji pamtim, smatrao sam ga značajnijim datumom od diplomskog (5. veljače 2002.), koji je trebao biti formalnost ali ipak nije bio baš zajebancija. Ako vas baš zanima bilo je to Pravo trgovačkih društava kod mr. Petra Miladina, asistenta tek dvije godine starijeg od mene, iako su te činjenice sada manje važne. Pamtim te dane još uvijek dobro, tu već uznapredovalu jesen, sjetim se zadnjih dana priprema i štrebanja. Sjećam se da vikend prije nisam išao nikamo van, da je tih tjedana na teveu išao ciklus filmova Rajka Grlića i da sam tu subotu gledao „Samo jednom se ljubi“ i da mi nije bilo jasno zašto je taj film bio takav hit kad baš i nije tako dobar („Bravo maestro“, isto odgledan u to vrijeme mi je puno bolji). U tim zadnjim danima nervoze (bio mi je to zadnji rok prije nego što bih morao plaćati polaganje ispita, studentska prava su mi upravo bila istekla), često sam pohodio WC na drugom katu NSB-a (taj je najpristojniji) imajući ne baš ugodne proljeve. Znam da sam se večer prije skulirao gledajući epizodu „Grlom u jagode“ na NeT-u (koja slučajnost, opet Rajko Grlić), jednu od najdražih mi južnoslavenskih serija. Kako je Bane postajao čovek.....
Ujutro toga oblačnog četvrtka, dok sam pješačio prema faksu, osjećao sam se nevjerovatno samopouzdano i uvjereno u pozitivan ishod. Inače, po prirodi nisam baš optimist, i svi prethodni izlasci na ispite činili su mi se kao odlazak na stratište, a kako sam bio izuzetno loš student tih je izlazaka bilo jako puno i ponavljali su se. Toga jutra bio sam siguran da ću proči kao nikada do sada. I bilo je tako. Prvi sam odgovarao, solidno znao, i nikada neću zaboraviti taj trenutak, kada znate da ste prošli ispit, i da su daljnja odgovaranja nijanse, ali se još uvijek ne možete opustiti, dok ne izađete iz kabineta s ocjenom u indeksu. Pamtim kako sam nazvao staru čim sam upalio mobitel, i rekao joj „Gotovo je, konačno je gotovo.“ Osam dugih godina studiranja. Pamtim da me pred vratima čekao Ronin i da sam s njime popio prvu rundu pića (hvala, prijatelju), prvu od mnogih koje će uslijediti u NSBu i drugdje. Pamtim i okus jointa popušenog na igralištu u kvartu tu večer, pamtim i brojne ružione koje će uslijediti taj vikend. Sjećam se i kako sam prijatelju javio SMSom rezultat i inspiriran završetkom serije „Grlom u jagode“ rekao i : „Bane je postao čovek, a kada ćemo mi?“, na što mi je on odgovorio: „Vremena je barem oduvijek bilo u izobilju“. Kako je dobar osjećaj dati zadnji ispit, dobar i neponovljiv. Samo jednom se studira, sve su ostalo skretanja.
Uslijedilo je jedno lijepo i ležerno razdoblje. Znao sam da me ne čeka nikakav posao, nikakav stric mi nema odvjetnički ured, a niti me čekaju u nekoj banci. Znao sam i da moram odslužiti vojsku i to uskoro. Tako da se nisam žurio sa pisanjem diplomskog, što se naposlijetku odužilo i u sam vojni (civilni) rok. Ali bili su to dani provoda, zajebancije. Bili su mi to i najljepši dani u NSBu, koji je bio d plejs tu bi i po tom mjestu najviše znam da sam studirao, tu su se ljudi upoznavali i družili i razmjenjivali iskustva i štošta drugo, na faks sam zaista rijetko dolazio, tako je to na pravu. Ležerno sam napisao svoj diplomski u ta tri mjeseca, i to su mi možda najdraža tri mjeseca studiranja, kad je preostala samo zadnja ruka.
Sva ta sjećanja su mi još svježa. Pet godina je prošlo. Pet godina, eeej! Ne mogu vjerovat. Kako vrijeme leti. Gdje sam bio i što sam radio u ovih pet godina? Gdje sam nakon tih pet godina? Što sam očekivao prije pet godina gdje ću biti danas, odnosno za pet godina od toga dana? Jesam li uopće nešto očekivao? Ne znam! Nisam siguran, ne sjećam se baš. Makar su mi neka od sjećanja Proustovski svježa, danas mi se čini kako je moj studij bio neki drugi život, kojeg sam valjda ja živio. Nedavno sam ponovo došao u NSB, radeći na jednom projektu (što me podsjeća da još moram na tome raditi), sve mi je bilo nekako čudno, iako se nije puno promijenilo, čak sam i zatekao neka poznata lica (to gore za njih), ali i dalje mi se čini da sve to pripada nekom drugom životu i nekom drugom vremenu, kojima sam nekada pripadao, ali više ne. Svjestan sam da ću se za pravosudni morati vratiti tamo, i barem u jednom segmentu jedno kratko vrijeme živjeti kao na studiju.
I tako sam ovim postom obilježio svoju malu privatnu godišnjicu, meni značajnu. Dugačak post, vrlo osoban, i autobiografski.....

Makar su me neki odgovarali od toga, jednostavno nisam mogao a ne osvrnuti se na posljednju utrku sezone Formule 1 u Interlagosu u Brazilu, posljednju utrku Michaela Schumachera u karijeri. Oproštaj je najavio još nedavno, sezonu je definitivno izgubio na prošloj utrci, čak ni danas nije pobijedio, pa sveisto, ponovno je priredio spektakl na stazi i bio u glavnoj ulozi. Obrati pažnju na posljednju stvar, na posljednju utrku. Tko zna kakav bi bio rasplet da nijemcu nije pukla guma pri spektakularnom napadu na Fisichellu, a i ovako je bio pravi show gledati kako se probija kroz poredak sa dalekog zadnjeg mjesta čak do četvrtog. Pobjednik Felipe Massa bio je u drugom planu. Manevri Schumacherovog obilaženja Fisichelle i Raikonnena slike su koje bi se još dugo mogle vrtiti kao špica neke sportske emisije. I kad pomisliš da više nikada nećemo gledati takve atrakcije, obuzme te neka specifična tuga. Sve je prolazno, i najveća karijera dođe svom kraju. Gledajući ovu sjajnu utrku danas činilo mi se premalo samo sedamdeset krugova, želio sam da potraje još duže. Ali završilo se, pokazao je vozačku veličinu makar je stigao četvrti. Pokazao je i snagu sportskog duha i manire vrhunskog profesionalca koji unatoć godinama i zasićenju i dalje ide 500% i daje sve od sebe. I jednom mora doći kraj....
Što nam nose sezone koje slijede? Tko zna! Momčadi su ispremješane, sve je otvoreno. Biti će sve potpuno drugačije, bez Michaela Schumachera...

Jučer se na programu Zagreb film festivala našao i jedan vrlo zanimljiv film naših susjeda mađara Taxidermia autora Gyergya Pallfia. Sve što u ovom pokušaju recenzije mogu reči je, da su granice odvratnosti pomaknute, definitivno. David Lynch? Šokantan koliko i Mali program iz Obrazovnog programa TV Beograd (to su bila ona dva televizora, mali i veliki). Jean- Pierre Jeunet? Početnik. Rani John Waters? Konzervativac!
Ovo što Taxidermia nudi, to se možda može prispodobiti s nekim radovima Takashia Miikea, s time da se ovdje ipak radi o evropljaninu, i to našem susjedu mađaru. Hvata me muka od prepričavanja priče i opisivanja grotesknih i degutantnih scena pa ću samo spomenuti da ima: seksa sa svinjskom polovicom, raznovrsnih načina masturbacije, prvenstva zemalja Varšavskog pakta u obžderavanju (ili možda Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć- SEV) te kao što naslov sugerira, zanimljiv uvid u djelatnost prepariranja životinja. Odvratno preko svih granica. Osim svega navedemog film je zanimljiva priča o tri generacije jedne (malo pomaknute) obitelji, i njihovim životnim motivacijama i ciljevima (seks, prežderavanje, odnos prema tijelu i smrti), režirana britko i originalno, te prožeta humorom (naravno crnim), kao što su svi mađarski filmovi koje znam.
Da ne pišem više jer sam na poslu, 5 sati je već i ide mi se doma. Film koji vrijedi pogledati, tko se usudi! Preporučam jesti barem nekoliko sati prije i obavezno ponijeti najlon vrečicu, ako vam dođe....

Pokazalo se da te jednostavno neke stvari po defaultu idu u životu. Ironija sudbine, jedino se može reći. Nedavno mi je liječnik saopćio da bolujem od nećega što se zove kontaktni alergijski dermatitis. Sad, ne treba biti doktor da bi se skužilo o čemu se radi, a posebno me jebe riječ alergijski. Naime, liječnik smatra (iako nisam išao na ona testiranja, ali je tako zaključio) da se radi o alergiji na papir, i to vrlo vjerovatno na novac. Jebote, alergija na novac. Kad te neće, onda te neće. Za neke se lova lijepi, a neki su izgleda alergični na nju. Zato mene Republika Hrvatska za koju radim tako sramotno malo plaća, oni se zapravo brinu za moje zdravlje, ne daju mi puno novaca da ne bih dobio alergijsku reakciju. Zaista uviđavno.
Stvar od EKVa „Novac u rukama“ sad ima novu dimenziju za mene.
Objavljeno u kategorijama "novac" i "zdravlje".

Jučerašnja večer bila je od povijesne važnosti za hrvatske teve kanale, nakon mnogo godina, i mnogo drugih kvizova, „Kviskoteka“ se vratila na ekrane. Prva stvar koja upada u oči je dan i termin. U davna vremena komunističkog mraka osamdesetih, kviz je išao četvrtkom navečer, a se srijedom, i to u devet a ne u osam. I čini se kao da su je malo ubrzali, nekoć je trajala 90 minuta, a sada nekakvih sat i deset, premrežena hrpom reklama, kako je to već uobičajeno na komercijalnim televizijama, poput Nove, tako da ostaje ciglih 45 minuta kviza. Nema igre detekcije, spore igre koja je lijepo prelamala tempo emisije, sad je to igra za gledatelje da šalju SMSove i povećavaju imovinu Vodafone VIPa. Kultna igra detekcije bila je izvor mnogih zajebancija, jednu prenosimo u cjelosti:



Oliver je ostario. Vidi se, čovjek ima 72 godine i teškoje to sakriti. Ali je još uvijek legenda. Čini mi se da se nije još ufurao, ipak prva Kviskoteka nakon toliko godina, čak i prekaljenom profesionalcu poput njega treba par tekmi da zaigra kako treba (samo da se ne sjebe ko Jens Nowotny). Pitanja su srećom ostala ista, zahtjevaju visoku razinu znanja i opće kulture. Ono što je ostalo vrijedno pažnje to su natjecatelji, i oni su ostali isti kao davno. Zanimljivo je komentator Indexa primjetio, njihova je razina znanja i opće kulture drugi svijet za današnje prilike u Hrvatskoj, u kojoj su javne ikone nakon nogometaša i manekenki postali protagonisti reality showowa koji uglavnom češkaju jaja i vode stupidne razgovore dok ih snimaju. Već sam jednom pisao o vitezovima uzaludnog znanja, sad je prilika da ponovo zajašu i krenu u boj. Ono što je jučer radio Robert Pauletić u Kviskoteci ravno je kad jedna košarkaška momčad razbije drugu sa 50 razlike. Čovjek je doslovce pregazio protivnike i zakopao ih u svojem enormnom znanju. Njegov maratonski nastup u „Pitanjima i odgovorima“, zadnjoj igri koja zahtjeva vrhunsku opću kulturu, zaista je bio impresivan. Istina, da su umjesto dva Igora, kraj njega sjedili Robert Lojpur i Mirko Miočić, ne znam kako bi to izgledalo. Slaba vrijednost opće kulture i vrhunskog znanja u Hrvatskoj pokazala se jučer i pri dodjeli nagrade pobjedniku. Samo 10.000,00 kuna? Za tu demonstraciju znanja? Povucimo paralelu sa Milijunašem, kviz koji ne bih podcjenjivao, ali se natjecatelji ipak biraju ponešto ad hoc, tako da svakakve vrste kretena mogu sjesti nasuprot Tarika (e sad, mislim Filipovića, a ja nikad nisam znao razliku između Tarika Filipovića i Kulenovića, tko je tko). Svaki kreten može zaraditi 32.000,00 kuna- ima 5 pitanja za debile za koje je potrebna samo dobra koncentracija, i još 5 do 32.000,00 za koje može ispucati 3 jokera. Hipotetski gledano, treba se pomučiti zapravo samo sa 2 ozbiljnija pitanja do 32.000. A Pauletić mora pobjediti 4 puta i u svakoj večeri ispucati gomilu točnih odgovora na nimalo jednostavna pitanja da bi zaradio 40.000,00 kuna. Kako je svijet nepravedan. S obzirom na fond nagrada, Kviskoteka se čini kao loša investicija. Ali nije sve u novcu. Pobjednici Kviskoteke biti će slavljeni kao ljudi od znanja, i ulaze u povijest jednog od najtežih kvizova. U zemlji u kojoj trendove stvaraju nekakvi mediokriteti, bilo da su polupismeni poduzetnici, bilo da su priglupi političari, onome tko je pobijedio na Kviskoteci mora se odati priznanje da ima znanje. Znanje koje mu neće pomoći da živi u podsljemenskoj zoni i vozi Jaguara, ali ga ipak izdiže iz nacionalnog prosjeka. Barem na intelektualnoj razini.
Čekamo nove emisije. U nadi da bi u nekoj od nadolazečih sezona mogli vidjeti i nastupe nekih naših velikana znanja, kao što su DMJ i Ribafish. Vidjeti okršaj nekoga od njih s kvizovskim legendama, to bi bio obračun za pamćenje. Mora se priznati da su teve firme ozbiljno shvatile prijetnju Nove Kviskotekom. Tako je RTL imao standardno big braderovsko drkanje pod tušem, ili fafanje pod pokrivačem, HRT2 je prikazao slavni film Radijator u režiji Ridleya pasjeg Scotta. Svi su ozbiljno shvatili povratak Kviskoteke, pa tako i konkurentske televizije.

Vjestica u Metrou, novinama koje se dijele džaba, ujutro ih proletiš uz kavu, a vrlo brzo postaju komad smeća. Tako je to sa svim novinama, a ne samo besplatnim. Vjestica koja mnogima ne znači ništa, međutim ja smatram da time nestaje važan spomenik kulture. Rock kulture ne samo američke nego i svjetske razine.
S radom prestaje na kultnoj lokaciji u Boweryu legendarni rock klub CBGB & OMFUG. Podugačka kratica znači zapravo Country Bluegrass Blues and Other Music For Uplifting Gormandizers. Bog te pita kak bi se to prevelo i da li bi po naški naslov imao učinka. Ovo slavno okupljalište osnovao je 1973. momak po imenu Hilly Kristal (ne Billy Crystal).
Iako je ime kluba sugeriralo da bi se tu trebao svirati neki country, blues i bluegrass, ispalo je sasma drugačije. Bogu hvala da je tako bilo.
U eri diska i priglupe muzike, kada se u New Yorku nije moglo svirati bez ugovora sa diskografskim kućama, CBGB je privlačio mnoge mlade glazbenike, i tako stvorio jedan on najvećih pokreta ikada. Iz smrada i mraka CBGB-a u svijet su krenuli mnogi bendovi koji će promijeniti sliku rocka kakvu je svijet poznavao u to vrijeme. Od tamo je krenuo New York new wawe. Odavde su krenuli Television (ne Terrorvision, nekakvi papci iz devedesetih), i otvorili prostor za mnoge nove bendove. Za njima su slijedili četiri momka koji definitivno nisu znali svirati, a sudeći po onome što sam osobno čuo 16 godina kasnije, nikada nisu ni naučili. Unatoč tome, svijet rocka bez Ramonesa jednostavno ne bi bio to što jest. Zamislite kako bi izgledali tulumi da se na njima ne puštaju Ramonesi, ja se na takvim tulumima baš i ne zabavljam. Među simbolima scene su i Richard Hell and the Voidoids, od kojih sam čuo samo stvar "Blank generation", pa ne znam što su još proizveli. Zanimljivo je da svaki punk umjetnik u očaju i bijesu konstatira da je njegova generacija izgubljena, ili isprazna. Vjerovatno su sve generacije isprazne.
S obzirom da se erotičnost uvijek najbolje prodaje, a Debbie Harry je imala što pokazati (kažem, imala, jer sam je vidio uživo prije par godina i za njeno dobro je da se više ne pokazuje kao prije), najveći komercijalni uspjeh imala je Blondie. Još jedan bitan čimbenik svih dobrih tuluma. Dvaput sam je gledao uživo, jednom solo, a jednom sa obnovljenima Blondie, i makar stas više nije kao nekoć, glas i performance nisu izblijedili. Ne možeš zauvijek sve imati. Da ne nabrajam brojne legende koje je iznjedrio CBGB, držati ću se svojih favorita, i spomenut ću još Talking Headse, meni jedan od najjačih bendova ikada, s jedim od najvećih autora ikada na sceni, Davidom Byrneom.
Kao što djeca maturiraju i odlaze iz škole, tako su odlazeći iz CBGB-a spomenuti bendovi postali stadionske veličine, a CBGB je u osamdesetima promovirao nove bendove, kao što su Agnostic frontili Sick of it all(gledao uživo),preorijetiravši se na HC i ružionu. Popis onih koji su nastupili bar jednom u CBGB u ovih 33 godine je zaista povelik. I toj priči dolazi kraj.
U zgradi nekadašnjeg Hotela Palace u Boweryu, gdje se klub nalazi (koja, prema očevicima, zaista, smrdi ko sam vrag), sada je nekakva udruga građana, koja zbrinjava beskućnike. Poznavajući agresivnost udruga građana, Hilly Kristal i CBGB su izgubili dugogodišnju pravnu bitku i nalog za iseljavanje je izgleda pravomoćan, a uskoro će biti i ovršan. Povišenje najma sa 19,000 na 35,000 $ je nešto što Kristal i klub ne mogu podnijeti. Planovi su da se trošna zgrada sruši i da se izgradi nešto društvu korisno. Opcija je da se klub preseli u Las Vegas. Preseliti se par tisuća kilometara dalje i to tamo gdje obično nastupaju Tom Jones i Tony Bennet (ako je još živ) i ne zvuči obečavajuće. U svakom slučaju 30. listopada je zatvaranje i nastupiti će Patty Smith, pa se još stignemo zaletiti (naravno ako mi netko poveze u svom Lear Jetu).
Tako su nestali mnogi legendarni klubovi, Town and country club u Londonu je sada uredska zgrada, nema više ni ozloglašene Haciende u Manchesteru. Što se sve zatvorilo u Zagrebu, bolje je pitanje što je ostalo otvoreno. Ali uvijek će biti novih klubova i novih bendova.
Jedna osobna crtica vezana uz New York new wawe. Moj prvi kocert u životu bio je festival Escape from New York davne 1990. tijekom ljeta provedenog kod strica u Milwaukeeu u državi Wisconsin. Vodila me tadašnja stričeva supruga koja je bila punkerica tijekom studiranja u Evropi u sedamdesetima, i uživo gledala čak i Sex Pistolse. Možete si mislit što je klincu od 15 godina značilo uživo gledati Ramonese, Debbie Harry, Tom Tom Club i Jerrya Harrissona (3/4 Talking Headsa, bez glavne glave nažalost). Tako je New york new wawe bio početak i moje strasti prema glazbi.