Radio days
Volim se služiti naslovima filmova za svoje postove, tako je i jedan Woodiev došao na red (makar znate da ne volim Woodiea).
Prekjučer je bilo deset godina od demonstracija za Radio 101. Ovih dana postavljalo se često pitanje idem li na koncert na Trg? Odgovorio bih da ne idem. Nisu mi se baš sviđali izvođači, a istini za volju, nema ni potrebe. Bio sam kad je trebalo, sada više nema smisla. Te jeseni devedesetišeste dogodio se u jednom čudnom trenutku najveći trenutak razvoja demokracije i građanskog društva u Hrvatskoj. Bio je to prvi masovni skup koji nije imao nacionalni predznak, i čiji je cilj bio obrana nečega prilično univerzalnog kao što je sloboda govora. Bio je to doduše i jedan veliki odušak od svih frustracija koje su se nagomilale u glavnom gradu Hrvatske. Druga polovina devedesetih bila je tužno vrijeme za život u Zagrebu. Politički nasilnik i diktator dr. Franjo Tuđman pokazao je svoje pravo lice odbijajući potvrditi 4 oporbena gradonačelnika Zagreba (debilna rješenja iz tadašnjeg Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi), te je postavio svoje namjesnike da upravljaju gradom i nanose mu štetu. Time je pljunuo u lice većine birača koja nije izabrala njegovu stranku da vodi grad. Kačio se Franjo sa BBBovcima, nije im htio dati Dinamo. Father knows best, zašto bi klub imao to komunističko ime, šta narod zna što je dobro. Tu se prvi puta pošteno zajebo, nije naučio lekciju careva: Glas koloseuma je glas Rima. Tu je počeo njegov pad. Građane je frustrirala opća nepravda i galopirajuće siromaštvo, nejednake mogućnosti, hercegovački lobi. Uskrata koncesije je bila zapravo kap koja je prelila čašu. Nije nam puno trebalo da izađemo na ulice. Prvog dana bilo je to spontano, na Cvjetnom, na inicijativu gore spomenutih Bad Blue Boysa. Ljudi su došli, malo se muvali, malo vikali parole, pa sretneš nekog poznatog, i na kraju ideš doma. Nakon toga je slijedila instrumentalizacija, i demonstracija velike snage masovnog medija. Zrinka Vrabec- Mojzeš i njena ekipa, potpomognuti Ivanom Zvonimirom Čičkom i HHOm reagirali su u maniri onoga koji se bori za goli život i posegnuli za krajnjim sredstvima. Pozvali su narod na ulice na miran prosvjed. A nama nije puno trebalo da svi izađemo na ulice, samo smo čekali takvu priliku. Danas sam ponosan što sam bio tamo, povijest se događala na ulicama Zagreba. Borili smo se za dio svog ugroženog urbanog identiteta. Sloboda i demokracija in the making. Pretenciozno rečeno, te večeri možda ipak nisu rođene sloboda i demokracija u Hrvatskoj, ali su te večeri vodile glavnu riječ. Nažalost, riječ su uzimali političari, prečesto. Političar kojeg smo voljeli, pokojni Vlado Gotovac te je večeri rekao kako „sloboda veselo izgleda“, tako nekako. Drugi su uglavnom koristili priliku za vlastitu promociju, i tako je nedalekodosežni Radio 101 postao glavno sredstvo političke promidžbe. Te večeri svako od njih je mogao reči bilo što, nismo ih previše jebali. Te večeri svi su bili na ulicama i vibra je jednostavno bila dobra. Nisam baš vjerovao da možemo promijenit svijet, ali barem smo jednu odluku Vijeća za telekomunikacije uspjeli promijeniti. Članovi vijeća ušli su u legendu tih dana, svatko je znao za Branka Močiboba, Ivicu Bedeničića, dr. Sapunara, te su o njima kao negativcima iz priče počesto smišljani vicevi. Dok nas je nosio adrenalin mase, sličan onome kad si na tekmi na sjeveru, nismo imali pojma kakva se drama odvijala u Vladi i MUPu. Tada nismo znali da je ludi Tuđman sa pretraga u „Walteru Reedu“ odlučio poslati muriju da razbije prosvjednike, kojih je tada bio već šesteroznamenkast broj. Nismo znali pred kakvom je mukom bio ministar policije Ivan Jarnjak, da li prihvatiti nalog vođe koji je njemu kao i svim hadezeovcima bio i više od oca, ili poslušati razum i vlastitu savjest, i ne poslati pendreke na narod koji se bori za dobru stvar. Odlučio je da je bolje imati čistu savjest nego funkciju. Dobro je odlučio, i dugoročno politički razborito. Prema nekim kuloarskim pričama, na prosvjedu je bilo i mnogo ratnih veterana, sa oružjem ili bez njega, koji su bili spremni pružiti otpor eventalnoj policijskoj intervenciji. Kamo nas je to moglo odvesti, ne usudim se ni pomisliti. Rezultati su bili vidljivi. Radio 101 je zadržao koncesiju, Jarnjak je otišao s ministarske funkcije, a započelo je najbrutalnije razdoblje Tuđmanove vladavine u ovim krajevima. Teške godine su tek bile pred nama, bolesni Tuđman se okružio zlim savjetnicima i uz progon zelenih, crvenih i žutih vragova, nagazio građansko društvo kao nikada do tada. Zagreb je bio grad sivila i konzervativizma. Bila su to teška vremena. I ta su vremena završila, kao što svako razdoblje ima svoj kraj.
Radio 101 je ostao, pokušavajući i dalje predstavljati ono što je predstavljao u devedesetima, unatoč tome što su se vremena ipak promjenila na bolje (ne na dobro, nego na nešto bolje nego tada). S vremenom je postao prezasićen marketingom i samoljubljem, ali to je sasvim normalni razvoj situacije. Moram priznati da ga slušam samo između 7 i 7,30 ujutro, dok se vozim na posao. Inače mi zna biti dosadan. Ali tako je sa svim revolucionarnim materijalima kad se „isfuraju“.
Mi koji smo bili aktivni sudionici te priče iz devedesetih, kad je narod izašao na ulice, možemo se smatrati sretnima, što smo bili djelić jednog zaista veličanstvenog trenutka. Ali samo trenutka.
Malo neuobičajeno za moje postove, ali posvetiti ću ga svima koji su te večeri bili tamo, prvenstveno Dadi, Jeleni i Ivani, s kojima sam se te večeri otputio iz Dugava na taj legendarni događaj.
|
