Svatko u svom životu ima neke svoje male jubileje, neke godišnjice koje obilježava, datume kojih se sjeća i koji mu nešto znače. Svatko ima rođendan, čak i oni rođeni 29. veljače ali oni ga imaju rjeđe od ostalih, parovi bilježe godišnjice braka ili prvog poljupca, političke stranke pamte godišnjice osnivačkih skupština.
Danas se navršava pet godina od mog posljednjeg ispita na faksu. Meni je to datum koji pamtim, smatrao sam ga značajnijim datumom od diplomskog (5. veljače 2002.), koji je trebao biti formalnost ali ipak nije bio baš zajebancija. Ako vas baš zanima bilo je to Pravo trgovačkih društava kod mr. Petra Miladina, asistenta tek dvije godine starijeg od mene, iako su te činjenice sada manje važne. Pamtim te dane još uvijek dobro, tu već uznapredovalu jesen, sjetim se zadnjih dana priprema i štrebanja. Sjećam se da vikend prije nisam išao nikamo van, da je tih tjedana na teveu išao ciklus filmova Rajka Grlića i da sam tu subotu gledao „
Samo jednom se ljubi“ i da mi nije bilo jasno zašto je taj film bio takav hit kad baš i nije tako dobar („
Bravo maestro“, isto odgledan u to vrijeme mi je puno bolji). U tim zadnjim danima nervoze (bio mi je to zadnji rok prije nego što bih morao plaćati polaganje ispita, studentska prava su mi upravo bila istekla), često sam pohodio WC na drugom katu NSB-a (taj je najpristojniji) imajući ne baš ugodne proljeve. Znam da sam se večer prije skulirao gledajući epizodu „
Grlom u jagode“ na NeT-u (koja slučajnost, opet Rajko Grlić), jednu od najdražih mi južnoslavenskih serija.
Kako je Bane postajao čovek.....
Ujutro toga oblačnog četvrtka, dok sam pješačio prema faksu, osjećao sam se nevjerovatno samopouzdano i uvjereno u pozitivan ishod. Inače, po prirodi nisam baš optimist, i svi prethodni izlasci na ispite činili su mi se kao odlazak na stratište, a kako sam bio izuzetno loš student tih je izlazaka bilo jako puno i ponavljali su se. Toga jutra bio sam siguran da ću proči kao nikada do sada. I bilo je tako. Prvi sam odgovarao, solidno znao, i nikada neću zaboraviti taj trenutak, kada znate da ste prošli ispit, i da su daljnja odgovaranja nijanse, ali se još uvijek ne možete opustiti, dok ne izađete iz kabineta s ocjenom u indeksu. Pamtim kako sam nazvao staru čim sam upalio mobitel, i rekao joj „Gotovo je, konačno je gotovo.“ Osam dugih godina studiranja. Pamtim da me pred vratima čekao
Ronin i da sam s njime popio prvu rundu pića (hvala, prijatelju), prvu od mnogih koje će uslijediti u NSBu i drugdje. Pamtim i okus jointa popušenog na igralištu u kvartu tu večer, pamtim i brojne ružione koje će uslijediti taj vikend. Sjećam se i kako sam prijatelju javio SMSom rezultat i inspiriran završetkom serije „
Grlom u jagode“ rekao i : „Bane je postao čovek, a kada ćemo mi?“, na što mi je on odgovorio: „Vremena je barem oduvijek bilo u izobilju“. Kako je dobar osjećaj dati zadnji ispit, dobar i neponovljiv.
Samo jednom se studira, sve su ostalo skretanja.
Uslijedilo je jedno lijepo i ležerno razdoblje. Znao sam da me ne čeka nikakav posao, nikakav stric mi nema odvjetnički ured, a niti me čekaju u nekoj banci. Znao sam i da moram odslužiti vojsku i to uskoro. Tako da se nisam žurio sa pisanjem diplomskog, što se naposlijetku odužilo i u sam vojni (civilni) rok. Ali bili su to dani provoda, zajebancije. Bili su mi to i najljepši dani u NSBu, koji je bio d plejs tu bi i po tom mjestu najviše znam da sam studirao, tu su se ljudi upoznavali i družili i razmjenjivali iskustva i štošta drugo, na faks sam zaista rijetko dolazio, tako je to na pravu. Ležerno sam napisao svoj diplomski u ta tri mjeseca, i to su mi možda najdraža tri mjeseca studiranja, kad je preostala samo
zadnja ruka.
Sva ta sjećanja su mi još svježa. Pet godina je prošlo. Pet godina, eeej! Ne mogu vjerovat. Kako vrijeme leti. Gdje sam bio i što sam radio u ovih pet godina? Gdje sam nakon tih pet godina? Što sam očekivao prije pet godina gdje ću biti danas, odnosno za pet godina od toga dana? Jesam li uopće nešto očekivao? Ne znam! Nisam siguran, ne sjećam se baš. Makar su mi neka od sjećanja Proustovski svježa, danas mi se čini kako je moj studij bio neki drugi život, kojeg sam valjda ja živio. Nedavno sam ponovo došao u NSB, radeći na jednom projektu (što me podsjeća da još moram na tome raditi), sve mi je bilo nekako čudno, iako se nije puno promijenilo, čak sam i zatekao neka poznata lica (to gore za njih), ali i dalje mi se čini da sve to pripada nekom drugom životu i nekom drugom vremenu, kojima sam nekada pripadao, ali više ne. Svjestan sam da ću se za pravosudni morati vratiti tamo, i barem u jednom segmentu jedno kratko vrijeme živjeti kao na studiju.
I tako sam ovim postom obilježio svoju malu privatnu godišnjicu, meni značajnu. Dugačak post, vrlo osoban, i autobiografski.....
