aparatczykovi zapisi

Priča je ovo o dvije žene, približno u istom vremenu, i u fizički malo ali civilizacijski puno različitim prostorima.
Nataša živi u jednoj finoj zemlji u kojoj su maniri najvažnije stvari. Protiv svoje volje odvedena je u zatočeništvo. Momak zvan Priklopil priklopio ju je u svojoj kući osudivši ju na boravak u maloj podrumskoj prostoriji u trajanju od osam godina. Mislim, čovjek je imao motiv koji možemo razumjeti. Žudio je za ljubavlju. Izgleda da je shvatio da će teško naći ljubav svog života, pa se odlučio da će je sam stvoriti. Držao se čovjek one Jerry Lee Lewisove maksime: „Treba je na vrijeme odvojiti od majke i oblikovati prema svojim potrebama.“ I Prikopil si je našao dovoljno mladu curu, jedino što mu nije bila rođakinja (Lewis je ipak odabrao svoju rodicu). Moglo bi se reći da ju je spasio od svih zala vanjskog svijeta, i kako je to već kod tinejdžerki, ona se ipak vezala za njega. Kakav stockholmski, helsinški ili vilniuski sindrom, bila je to emocionalna veza. Ponešto situacija podsjeća na „Noćnog portira“ Lilliane Cavani kad se bivša logorašica Charlotte Rampling vraća svom tamničaru i ljubavniku iz konclogora Dirku Bogardeu (25. 09. na programu Kinoteke). Ipak je ovo drugačije, vezala se za njega jer nije imala nikoga drugoga u svojoj blizini. On joj je zamijenio i obitelj i prijatelje i prve mladenačke ljubavi. Tako se čini da je njeno zatočeništvo u njegovom životu postalo barem dijelom i dobrovoljno.
Kako nismo uvijek uspješni u stvaranju, tako je i njegova kreacija imala nedostatke. Kronični nedostatak slobode ju je očigledno smetao, kao što bi i svakoga, i ona je našla način kako da se oslobodi njegove ljubavi. Veze se raspadaju, brakovi pucaju, cure i dečki prekidaju, tako je i ona sasvim legitmno odlučila prekinuti s njim. Odlučila je i da joj je dosta njegove kontrole nad njenim životom. Pobjegla je od njega i razotkrila svijetu njihov pervrezni odnos. Bacio se pod vlak, nespreman suočiti se s onime što je društvo namijenilo ljudima poput njega, ali vjerujem i nesretan zbog takvog ishoda njegove ljubavi prema njoj. Ona se morala suočiti sa svime što nosi vanjski svijet, a tako i potrebom u jednakoj količini perverznom poput ljubavi njenoga tamničara, za detaljima njene priče. Nema ništa što tako pali ljude kao tuđa nesreća, pa još ako ima bar malo elemenata seksualne perverzije onda je to siguran hit. Film je izvjestan, i nadam se da ga neću gledati.
Ana živi u regiji gdje žena općenito nema baš dobar društveni status, u gradu kriminala gdje je preduvjet preživljavanja pripadati nekom od klanova. Imala je sreću da kao djevojka siromašna imovinom i obrazovanjem upozna princa na bijelom konju (ili u srebrnom BMWu), momka nešto starijeg od sebe, iz jedne od najuglednijih i najbogatijih obitelji u gradu. Premija i ne samo za curu poput nje, svatko bi rekao. Ali s vremenom on je u njoj vidio svoj posjed i svoje vlasništvo. Njihova ljubav pretvorila se u nasilje. Kako se već s vlasništvom može slobodno raspolagati, on je njome raspolagao kako je htio, i mlatio je kao marvu kad nije bio zadovoljan njome ili kada bi ga naljutila. S obzirom da je ona ipak ljudsko biće, nije se uvijek slagala s njegovim raspolaganjem njenim životom, a ni batine joj nisu baš prijale. U odlučujućem trenutku je pružila otpor, i braneći se otišla je predaleko. Dogodilo joj se ono što se u kaznenom pravu naziva nužna obrana. Oslobodila se svog mučitelja slučajno mu oduzevši život u trenutku dok je on možda i pokušavao oduzeti njen život. Tko zna što je on imao na pameti, možda nije bio zadovoljan njome, možda ga je nečime povrijedila, možda je se jednostavno zasitio, i povodom tih mogućih razloga je primio čvrsto za vrat u namjeri da joj onemogući disanje. I tko zna što bi bilo da ona nije imala pri ruci oštar predmet. Tko zna koliko bi društvo njega kaznilo. Nju je društvo osudilo na osam godina. Osam godina za prekoračenje nužne obrane. Malo pravništva: za ubojstvo na mah može se dobiti od jedne do deset godina prema Kaznenom zakonu Republike Hrvatske (čl. 92.). Isti taj Kazneni zakon u čl. 29. st. 3. kaže da počinitelj koji je prekoračio granice nužne obrane može se blaže kazniti, a ako je do prekoračenja došlo zbog jake razdraženosti ili prepasti prouzročene napadom može se osloboditi kazne. Ne znam koliku prepast izaziva kad vas netko davi, jer srećom me još nikada nitko nije davio. Navodno je momak zvan Klica oslobođen jer je u nužnoj obrani jako razdražen i u velikoj prepasti zbog napada svome napadaču u glavu ispraznio šaržer metaka (tako da bude siguran da je odbio protupravni napad). Društvo ju je tako drastično kaznilo jer se drznula pružiti otpor jednome od stupova društva. Pokazala je manjak poštovanja prema svom suprugu, a time nanjela i štetu visokom ugledu njegove obitelji koje očigledno nije bila dostojna. Umjesto da bude sretna i zadovoljna što je tako dobro prošla i tako se dobro udala, ona se usudila biti nezadovoljna svojim brakom i sporadičnim ispadima nasilja svog muža koji su možda bili i za njeno dobro. Društvo je njoj odredilo egzemplarnu kaznu. Egzemplarna kazna (kažnjavanje za primjer) ne postoji u modernim penološkim sustavima, koji poznaju generalnu i specijalnu prevenciju. Možda još postoji u Sjevernoj Koreji, i u dijelovima Afganistana pod kontrolom talibana. Zna se što bi s njom bilo u srednjem vijeku, mnoge takve koje su pokazale manjak poštovanja prema svojim muževima gorile su na lomačama.
Za razliku od Nataše koja možda još ima budućnost, iako će je osam godina zatočeništva u vezi s luđakom proganjati cijeli život, Ana nema gotovo nikakvu budućnost. Obje su svojevrsne žrtve ljubavi, ljubavi koja je jednostrana i sebična, ljubavi koja se bazira na posjedovanju a ne na poštovanju, ljubavi koja je perverzna i uključuje psihičko i fizičko nasilje. Obje su izgubile privatnost, jedna zbog bolesne potrebe društva za perverznim i nastranim senzacijama, druga jer ju je društvo izvrgnulo ruglu bacivši je u lance za primjer drugima. I na kraju, zajedničko im je i osmogodišnje tamnovanje.