aparatczykovi zapisi

Ni sam ne znam kako mi je ova priča pala na pamet, i kako sam se sjetio tih ljudi i vremena, ali jednostavno mi se učinilo da tu postoji priča za ispričat.
Johnny je bio vrlo poznat tip. Prvenstveno je u srednjoj školi već nosio nadimak „Johnny“, u vrijeme kad ljudi obično nose nadimke vezane uz neku njihovu fizičku osobinu (suhi, trbonja, cvikeraš), ili jednostavno izvedenicu iz imena ili prezimena (Marić, Žac itd.), mislim da to već pokazuje koliko je bio popularan tip, kad je zaradio taj prestižni nadimak. Mislim da je bio iz Dubrave. Znam da se družio s ekipom iz Kulture, iako nije išao s nama u školu. Tako sam ga i upoznao, i to je bilo sve, mislim da smo se vidjeli jednom. Ne sjećam se više njegovog lika, samo nadimka i priče. Bilo ga je navodno dosta po vani, a bio je i na relevatnim tulumima. Johnnya je obožavala određena Martina. Tako sam i ja čuo priče o njemu. Nisam nikada shvatio jesu li ikada bili skupa, ili barem pokušali biti pa to nije uspjelo, ali tada nisu bili skupa. Unatoč tome, Johnny je za Martinu bio najbolji lik na svijetu, mogući neuspjeh njihove eventualne veze nije umanjivao tu činjenicu. Znao sam koliko ga je obožavala.
Ja sam s Martinom bio jako dobar, iako nismo imali skoro ništa zajedničko. Ona me čak i upoznala s mojom prvom djevojkom, za što danas nisam siguran da li bi joj trebao biti zahvalan ili ne. Bila je to godina 1991. i bili smo treči srednje.
Te jeseni 1991. zemljom je buktio rat i mnoga se ekipa razjurila po brojnim ratištima. Johnnyev stari je donio sa fronte nešto što je bio dio kazetne mine. Johnny i neki njegov frend su to navodno išli rastavljat u podrumu. Stvar je ruknula. Ekipa je uspjela izvući njegovog frenda iz podruma. Kad su krenuli po Johnnya, eksplodirale su instalacije i nije mu bilo spasa. Johnny je tako postao žrtva trostrukog niza gluposti: prvenstveno svoje vlastite, jer je išao rastavljati tu stvar, svog starog, koji je to donio sa fronte, i svih onih koji su izazvali i pokrenuli rat tih godina. Saznao sam za njegovu smrt baš na dan kad sam trebao imati prvi date s gore spominjanom curom.
U godinama koje su dolazile Johnnya se malo spominjalo. Nakon srednje nisam baš viđao ni Martinu. Navodno se udala i otišla dalje sa životom.
Nadam se da se Johnnya još ipak poneko i sjeti, netko tko je bio zaista dobar s njim, a ne ja koji sam ga više znao po priči.

Ovo je priča prema istinitom događaju, rekonstruirana iz mog sjećanja. Ako netko zna više činjenica o ovoj temi neka mi oprosti na literarnoj slobodi.

U petak u Van Goghu je ispalo dobro. Nađosmo se u većem broju nego što sam očekivao. To znači da ekipa ove blog stvari shvaća prilično ozbiljno. Posebna pohvala ekipi koja je došla iz Rijeke. Da sad ne pejstam tko je sve bio, spomenuti ću samo da je večer imala vrlo alternativni kraj sa ispijanjem Karlovačke ispred Interijera Jurić u društvu Svijeta u boci, Ribafisha, Ronina, Pere Panonskog i Mange što definitivno nisam očekivao a ni predviđao.
U svakom slučaju, hvala inicijatoru Tajpvrajteru što je potaknuo ovo okupljanje, a i Ribi što ga je javno razglasio.
U očekivanju budućih okupljanja, pozdrav svima koji su nazočili.

I naravno: Pluton nikada neće biti Šiljo!

Nedavno je hrvatskim medijima prilično solidno odjeknula vijest o tome da je hrvatska firma Luminus osvojila prestižnu američku televizijsku nagradu Emmy za "Oscar City", špicu koja se vrtila na ovogodišnjoj dodjeli Oscara. Svaka čast! Ne osvaja to baš svatko! Osvojiti takvu nagradu u zemlji sa najjačom televizijskom produkcijom na svijetu, i u takvoj žestokoj konkurenciji, za svako je poštovanje. Posebno me veseli činjenica što se radi o ljudima koje su mi osobno poznati i s kojima sam se u nekom segmentu života družio. Iako je nepisano pravilo na blogovima nomina odiosa sunt, u ovom slučaju ipak ču ih spomenuti poimence jer su sada to već javno poznate osobe. Direktora studija Alena Petkovića susreo sam tijekom jednog davnog ljetovanja u Malinskoj. Po količini ideja i hrabrosti koju je već tada pokazivao dalo se naslutiti da je to čovjek koji bi mogao otići daleko. I otišao je. Petnaestak godina kasnije osvojio je Emmya, a ne bi me iznenadilo da jednom osvoji i samog Oscara. Nisam ga vidio barem od 1995. i ne znam što je sve radio svih ovih godina, ali očigledno da je dobro radio. S designerom iz studija Kristijanom Petrovićem sam išao na engleski, kroz duge godine u Varšavskoj.
Konačno jedan prvi trijumf hrvatskog talenta, znanja i upornosti a da nije sport. I konačno jedan zaista kvalitetan hrvatski proizvod koji se prodaje i na najjačem tržištu. Zato kapa dolje i svaka čast ekipi iz Luminusa!

Još ova dva dana, još ovaj izlet u Slavoniju i gotovo. Gotovo sa GO! A već jučer sam se trebao vratiti na posao, ali ionako se ništa ne događa, pa mogu ostati bar još ova tri dana. I sa ta tri dana, gotovo je sa odmorom, mentalno sam se vratio u Zagreb.
Ovo je bio miran godišnji. Godišnji bez velikih priča i anegdota, osim već opjevane Premude koja je priča sama po sebi. Možda mi je i trebao miran godišnji. U zadnjim mjesecima sam bio toliko u speedu (kažem „u speedu“, ne „na speedu“, nemojte me krivo shvatiti) da ni sam ne znam tko mi je glavu nosio. Trebalo je malo smanjiti tempo, prebaciti u nižu brzinu, stati na loptu. Ali kada usporiš malo, imaš vremena za razmišljanje, pa ti svakakve stvari padaju na pamet, pa ti dolazi do glave sve što je bilo, a to u mom slučaju i nije baš super. Nakon već opjevane Premude uputio sam se na Murter, i bio je to relativno miran borvak na Murteru, bez incidenata o kojima bi se mogle spjevati anegdote. Mirno i potpuno trijezno. Odlazak u Zadar ponudio je više akcije. U Zadru se teško odmoriti, jer taj grad je postao poput Zagreba po količini nabrijanosti koja ga prožima, a bogami i po količini graditeljskih zahvata. Tisuće automobila, gužve u svim smjerovima, gomile turista, bespoštedna borba za parking (koji se ne plaća, a i za onaj koji se plaća jednako gadno). Zadarski đir vas brzo uzima i poput ostalih domaćih ni ja baš nisam išao na kupanje, samo bezbrojne cuge i brijačine po gradu. Opet, uglavnom trijezan. Veselio sam se izletu na Pašman. Otok, konačno. I vrijeme me poslužilo za jedno kupanje s čamcem ispred Barotula, jer kasnije se spustilo monsunsko nevrijeme koje je trajalo tijekom mog cijelog boravka na Pašmanu. A nema ništa tako depresivno kao Ždrelac po kiši, zaista se nema ništa za raditi. Od zanimljivosti ostaje propušteno pjevanje Grdovića sa Petrom Čobankovićem na fešti u Kalima. Prolazimo kraj neke konobe a u unutra ekipa iz kabineta Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva pjeva „Nije u šoldima sve“ s lokalcima. A Čobiju je bilo samo da ga ne pošalju na rafting.
Od zanimljivosti može se spomenuti i putovanje autom od Ždrelca (mosta) po požarnom putu i preko Bokolja do Banja. Samo oni koji znaju to područje će znati koliko je to suluda i autoubilačka ideja, naravno nije bio u pitanju moj auto. Ostalo je sve kiša, kiša i dalje kiša, na trajektu, u gradu.
Sve to je bio koristan bijeg od svega ovdje. I sada se vraćam svemu, životu po kvartovskim birtijama, životu u neredu, bez sustava, plana i programa, nezavršenim poslovima, nenapisanim zakonima, nedovršenim simpatijama, maloj plaći i nesređenom životu, maglovitim perspektivama i propuštenim prilikama. Vraćam se svemu što sam ostavio ovdje, a što je zapravo stalno bilo sa mnom..
Do slijedećeg godišnjeg odmora......

Makar mi GO još uvjek teče u evidenciji nazočnosti, do 21.08. završio je onaj ljepši, morski dio godišnjeg. Još ostaje kratak izlet u Slavoniju, posjetiti i tamo nastanjeni dio obitelji.
Što se morskih odmora tiče, shvatio sam da se zapravo samo na otocima mogu odmoriti. Da li je to podsvijest koja mi ukazuje da se mogu smiriti samo kada znam da sam potpuno okružen morem i dovoljno daleko od kopna, ili su to moji bodulski geni, ili jednostavno otočka atmosfera mira koja mi paše. Vidio sam mnoge otoke, aktivno ljetovao na Pašmanu, Ugljanu, Murteru, Ižu, Krku, Lošinju, Pagu, Visu, čak i privatnom otoku Fafarikovcu u uvali Telaščica (da vas vidim, koliko vi ljudi poznate koji imaju vlastiti otok, meni su ovi čak i rođaci) ali niti jedan nema tu razinu izolacije i mira kao Premuda. Premuda je otok na pučini, posljednji u nizu otoka zadarskog arhipelaga, sa istočne strane mu je Silba, sa sjeverne Lošinj i Susak (koji se i vidi ako je vrijeme dobro), sa sjevernoistočne Ilovik, a sa zapadne strane je samo pučina i Italija negdje u daljini. Sa juga uz malo dobrog vremena može se nazrijeti sjeverozapadna strana Dugog otoka i obrisi impresivnog svjetionika Veli rat.
No dosta o goloj geografiji. Zanimljivo je da ljudi uglavnom nemaju pojma što je to Premuda i gdje se nalazi. Čak i u Zadru, gdje su ipak čuli, ali većina ipak nije bila, a nisu baš sigurni ni gdje se nalazi. Većina ljudi nema pojma da Premuda postoji, a kamoli da su tamo bili. Ionako kad pričam s ekipom, imam osjećaj da svi ljetuju ili na Braču ili na Hvaru, ako nisu na Krku ili okolnom „purgerskom“ moru koje više nije in. Puk ljetuje na Pagu (Vir je bolje ne spominjati), oni koji potiču od tamo idu na Korčulu, malo onako finija ekipa ekskluzivu traži na Visu, a oni koji se žele šminkati i trošiti pare idu u Dubrovnik. I vjerovatno nitko od navedenih ne ide na Premudu niti je ikada čuo za nju. Bogu hvala! Zato sam bio ja.
Tako smo moj stari i ja, kao dvojac bez kormilara, zapalili kod rođaka na taj daleki otok. Mogu reči, svaka čast prethodno navedenim odredištima, ali ovo je doslovno mediteran kakav je nekad bio. Neiskvaren od turizma (slično bi se moglo reči i za Pašman, ali tamo neki vrag od turizma ipak postoji, samo što se nije razvio, možda bolje tako), bez signala VIPa, bez novina, hrvatskih radio postaja, bez TV programa osim satelitskog (tako se nisam mogao intoksicirati sranjima koje serviraju RTL i Nova TV). Bez gužve, prometa i buke. Samo šum mora i zvuk vjetra, i udarci pučinskih valova po školju koji je prirodna zaštita luke Krijal. Zanimljivost je otoka to što unatoč malom broju stanovnika i turista ima dvije luke, južnu Krijal u koju pristaje trajekt i sjevernu Loza u koju pristaje katamaran. Zanimljivost je i to što je na otoku bila radarska baza JNA (do koje nisam otkrio put, pa mi za dogodine ostaje ispješačiti to) a mnogi bivši vojnici su oženili premujanke, pa je to ispao otok s najviše srba na otocima zadarske županije. Jedna od rijetkih neugodnosti (osim nedostatka novina, a ja tako volim čitati Sportske na moru, osobito vijesti kao npr. da je Raić- Sudar potpisao za Kamen Ingrad, ili rezultate kuglanja), jesu česte invazije meduza na malu premujansku plažicu. Meduze, vrlo nezgodna stvorenjca, nije preporučljivo igrati se s njima, govorim iz osobnog iskustva. Ja sam ih izbjegavao, ali jedna mi nije mogla odoljeti, i srećom nije zahvatila veliku površinu, samo me malo oprljila, ništa strašno. Na otoku nema prometa, navodno, mislim ipak ga ima sa neregistriranim autima, a i može se voziti samo od Loze do Krijala jer drugih cesta nema. Cijela atmosfera me pomalo podsjećala na Baretićevog „Osmog povjerenika“ i Trečić, a ovo je vjerovatno najbliže onome što bi Trečić bio. Osobito me svakodnevni lov na barem crticu signala na mobitelu na to asocirao. Morao sam se penjati na najvišu točku u selu da bih odčitao poruke. Nazvao sam to šetnjom za signal. Sa otoka nije lako ni otići. Kad sam trebao krenuti u Zadar i prema Murteru, katamaran je kretao u 6 ujutro, a trebalo se i prebaciti do luke Loza sa svim stvarima. Trebao me prebaciti tip imenom Ivica Francuz. Kad neko ima nadimak „Francuz“ onda možete svašta očekivati. U svakom slučaju, Francuz se nije pojavio a ja ko kreten čekao u 6 ujutro da me pokupi. Ništa, otputovao sam drugi dan. Na Premudi vrijeme ionako sporije teče. Inače, stanovnici su kao i na svim drugim otocima, jedino što su ovi dalje od svih ostalih. Turisti su većinom nautičari koji se sidre u toj zadnjoj luci prije otvorenog mora, ili nebrojni ljubitelji tog ekskluzivnog mira i tišine. Bilo mi je ipak žao kad sam odlazio, navikne se čovjek na taj spori tempo života na pučini. Ali, kao i uvijek, valjalo je poči dalje, drugim otocima i drugim pričama....

Kada u vašoj evidenciji nazočnosti na poslu piše veliko GO znači da ste na godišnjem odmoru, iako većina onih koji su i na BO (bolovanje) su zapravo na godišnjem ali su se uspjeli dobro snaći. Simptomatično je to što su oni koji su na SL (službenom putu) vrlo često također na godišnjem, samo što im je to plaćeno, a i oni koji se evidentiraju kao da su na poslu su često također na godišnjem jer zapravo ništa ne rade.
Ja sam zapravo na nužnom smanjenju životne brzine, korisnom prebacivanju u drugu iz pete. Moj prvi susret sa računalom u pravom smislu riječi nakon tjedan dana izolacije na dalekom pučinskom otoku Premudi, i još par dana laganinija na Murteru. Ovaj post nastaje u Zadru, na bratićevom kompu, kao i svi morski postovi, dok on zbog toga ne može igrati "Call of duty". Godišnji bez velikih priča, bez velikih događaja, bez anegdota za prepričavanje, makar se do ponedjeljka svašta može dogoditi. Zdravo i korisno usporavanje tempa, potrebna promjena zraka, bijeg od Zagreba i svega što se tamo zbiva.
Čovjek si kada radi postavlja pitanje: živimo li od godišnjeg do godišnjeg? Što je ono što živimo između godišnjih? Kakav je život koji živimo na godišnjem? Koji život je zapravo pravi život, onaj na godišnjem ili onaj između dvaju godišnjih? Kakva pitanja!
Reklo bi se da čovjek koji ima previše vremena postavlja previše glupih pitanja.
Što ljudima radi godišnji odmor.
A možda bi trebalo kao Shane Mc Gowen nakon što je snimio s Poguesima "Summer in siam" zauvijek ostati na godišnjem odmoru?
Još glupih pitanja...
Ovo je pravi ljetni post!