Odlazak kralja
Svaka legenda dođe svome kraju. I najveća karijera se mora jednom završiti. Treba znati kad je kraj i otići kad si na vrhuncu, treba stati kad je najbolje. Sunčana nedjelja desetog u mjesecu rujnu ljeta gospodnjeg dvijehiljadešeste pamtit će se kao dan kada je najbolji vozač Formule 1 našeg doba rekao zbogom. Michael Schumacher rekao je danas zbogom stazama, utrkama, brzinama, velikomcirkusu Formule 1. I ništa u Formuli 1 više neće biti isto kao prije. Objava je bila u Ferrarijevoj Monzi, u kojoj je toliko puta već pisana povijest autmobilizma, nakon veličanstvene pobjede, 90. po redu. Kako je glavni konkurent za naslov prvaka Fernando Alonso odustao, dva boda razlike učiniti će posljednje tri trke posebno zanimljivima. Ionako, uvijek treba posebnu pažnju uvijek obratiti na posljednje stvari, kao što su ove tri utrke za Michaela Schumachera. Utrke koje će voziti mirnog srca i opušten, znajući da je tu ključnu odluku donio, vjerujem da će biti nikada jači i samopouzdaniji. Pritisak javnosti, kažu neki, ali i razumna odluka nakon 16 godina sa glavom u torbi.
Tih šesnaest godina bilo je vrijeme stvaranja legende. Meni je na ovom mjestu besmisleno sada spominjati statistike, dovoljno je samo reči 90 pobjeda. 90 pobjeda, drugi je Prost sa 50. Stvarno je postavio letvicu visoko. Mnogi će govoriti o njegovim lošim stranama, zasipati ga drvljem i kamenjem, tvrditi da je bahat, pokvaren, prljav, nikakav sportaš. Tima uvijek odgovaram da je Formula 1 sport modernih gladijatora, i da ima vrlo malo sportskog duha, da vozači nisu fini momci iz katoličke škole, i da su prljavštinama skloni svi, ili bar većina. One koji osporavaju njegovu sportsku veličinu uvijek ću uputiti na statistike, one ne lažu..
Teško se i mogu sjetiti svih tih utrka, svih tih pobjeda, svih dvoboja na stazi, svih trikova kroz bokseve. Možemo se sjetiti svih onih likova kojima Schumacher može zahvaliti svoju veliku karijeru, likova i događaja. Počnimo od Bertranda Gachota, belgijskog vozača koji se navodno potukao sa taksistom prije velike nagrade Belgije u Spa Frankorchamps u kolovozu 1991. i završio u zatvoru. Tako je u momčadi Jordan-Ford debitirao dvadesetdvogodišnji nijemac. Drugi kojega treba spomenuti je Flavio Briatore, svjetski jebač br. 1 (Hugh Hefner je ipak nulti jebač), koji je skužio vozača budućnosti i doveo ga u Benneton-Ford, steravši pritom brazilca Roberta Morena (spomenusmo i njega). Ako me sjećanje ne vara, prvi suvozač Michaelu bio je veliki Nelson Piquet, stručnjak za bahatost i asocijalnost, koja će se kroz dugi niz godina pripisivati i Schumacheru. Spomenimo ostale štitonoše i vodonoše, uvijek mu vjerne „druge“ vozače (možda kojeg izostavim, ili krivo navedem): Martin Brundle, Ricardo Patrese, J.J. Lehto, Jost Verstapen, pa oni koji su se uz Schumachera razvili u vozačke veličine: Johnny Herbert, Eddie Irvine, Rubens Barrichelo, Felipe Massa, koji se tek mora dokazati. Spomenimo i velike protivnike u borbi za naslov: Damon Hill, Jacques Villeneuve, Mika Hakinnen, David Coulthard, Kimi Raikonnen, Fernando Alonso. Nepotrebno je spominjati tim koji je gradio sve te Ferrarijeve uspjehe: Jeana Todta, Rossa Brawna, Rorya Burna, velikog Lucu di Montezemola, po meni idealnog budućeg talijanskog premijera, sve brojne inženjere i tehničare. Sav taj svijet oko Michaela Schumachera..
Svijet će se i dalje okretati, veliki cirkus i dalje nastupati, i kad za nešto više od mjesec dana, najveći od najvećih okači kacigu o klin. Srećom, nasljednika ne manjka. Možda je oko za detalje danas moglo primjetiti kako je Schumacher sa pobjedničkog postolja Kimmiju Raikonnenu nešto došapnuo za vrijeme intoniranja talijanske himne. Ja vjerujem da mu je rekao:“Slušaj dobro ovu himnu, budući ferraristo, trebao bi je često slušati idućih sezona.“ Danas je briljirao i Robert Kubica, tračak slavenske krvi na stazi (dosada je jedina slavenska krv u formuli 1 ona u krevetu Berniea Ecclestonea, zapravo slavenske stidne dlake), i vjerujem da će se na pobjedničkim podijima uskoro svirati poljska himna. Kubica je gubica!
Za mene je Michael Schumacher bio jedna od konstanti u životu. Pratio sam njegovu karijeru od skoro samih početaka, a posebice od prvog naslova svjetskog prvaka. Te 1994. svijet Formule 1 bio je u krizi. Bila je to sezona bez prvaka na stazi. Senna je tragično stradao, Prost se oprostio bez opcija za povratak, Mansell se udebljao u Americi i postao sjena nekadašnjeg prvaka, Berger i Alesi nisu bili kapacitet. Tada je zasjao Michael Schumacher sjajem koji sjaji još i danas. Damon Hill ga nije mogao zaustaviti na putu prema naslovu. Sve te silne godine mog studiranja Michael Schumacher bio je tu, svakog drugog vikenda borio se za novu pobjedu. I svaku novu pobjedu slavio je kao da mu je prva. Nekako mi se činilo da zajedno osciliramo: kad bi ja imao lošu godinu na faksu, tad bi i Schumi vozio slabu sezonu (1997,1998, 1999). I kroz sve te godine faksa, vojsku, lutanja po poslovima, sve što mi se privatno događalo, uvijek sam znao da postoji jedna sigurna konstanta, jedna izvjesnost u životu, da će se svake druge nedjelje Michael Schumacher boriti za pobjedu, i da će pobijediti, barem je tako bilo u devedeset nedjelja. Ništa ne traje vječno i ova priča mora završiti, a završiti će za cca mjesec dana. Bio sam svjestan te činjenice ali sveisto sam to priopćenje o kraju karijere primio vrlo emocionalno i osobno s dozom tuge. 2006. je izgleda godina brojnih oproštaja. Oproštaji Schumachera i Andrea Agassia kao možda najvećih u svojim sportovima, protresli su temelje sportskog svijeta, i navijačkog svijeta. Za mene je Schumacherov odlazak kao kraj jedne izvjesnosti, odlazak nekog tko je ulijevao sigurnost i demonstrirao snagu volje i samopouzdanja, pokazivao s koliko želje i strasti trebamo pristupati onome što radimo, i težiti najboljem.
Sve što mogu reči na kraju o velikom Michaelu Scumacheru je: hvala mu za sva ta nedjeljna poslijepodneva.
|
